Ovaj završni rad obrađuje scenografsko rješenje za posljednje dramsko djelo Williama Shakespearea „Oluja“ – „koji je napisano tako kao da poslije njega više ništa nije moglo ili nije trebalo uslijediti…“10 Inscenacija je zamišljena ambijentalno, u Osijeku, na lijevoj obali Drave, između nasipa i Pješačkog mosta. Inspiraciju za odmak od renesansnog uprizorenja pronašao sam u supkulturi Steampunk – „retro-futurističkom pod žanru znanstvene fantastike – koji već više od dva desetljeća potpiruje maštu nostalgičarima i romantičarima“11; baš kao što je i oluja „romantična tema bez premca, koja simbolizira težnje čovjeka prema manje otrcanom, prema burnom, uzbudljivom, strastvenom životu.“12 U scenografskom konceptu u cijelosti je poštovano jedinstvo mjesta, vremena i radnje kao u predlošku. Prva scena – scena oluje, koja je u originalu smještena uz obalu Prosperova otoka izmijenjena je na način da se odvija na „zračnom brodu“ – cepelinu, odnosno u zraku, a ne na moru. Sve scene koje se događaju ispred Prosperove nastambe i na drugoj strani otoka događaju se na istom mjestu, uz razdvajanje prostora pomoću zvučne i svjetlosne kulise; projekcija i određenih pomaka (uvlačenje/izvlačenje) vodovodnih cijevi koje su dijelom osnovne scenografije. Na samom kraju urušava se Prosperova nastamba i pada na scenu, što ima dvostruko značenje: označava propast pokušaja nastanka jedne nove civilizacije i povratak u okrilje starog i poznatog te odustajanje od osvete i oprost te prihvaćanje običnog života smrtnika za svoju i stvarnost, ali i obavezu. Mislim da ovakav scenografski pristup odgovara Shakespearevoj primisli upisanoj u samu srž „Oluje“ o gubitku svih iluzija. „Oluja je za mene oduvijek bila najgorči Shakespearov komad. Uz to, u Oluji postoji i razdirući tuga svršetka.“