Naslov moga diplomskog rada nosi naziv Basso continuo – glazbena vertikala baroka, te se nastavlja na završni rad koji je usko povezan sa ovom temom. U ovom radu pisala sam o jednoj važnoj pojavi koja je obilježila cijeli glazbeni barok – basso continuo, njegovoj posebnosti i važnosti, zakonitostima sviranja, te o praksi muziciranja koja je tada postala nezaobilazna. Kako bih zorno prikazala posebnosti i pojam bassa continua, te njegovu harmonizaciju, analizirala sam Sonatu za blokflautu i basso continuo u g-molu, br. 2, HWV 360, Georga Friedricha Händela. U pravilu, dionica bassa continua se ne ispisuje, već se očekuje od izvođača da pokaže svoje umijeće u realizaciji i interpretaciji izvedbe. Međutim, ovaj rad se sastoji i od praktičnog rada, te sam odlučila ispisati treći i četvrti stavak analizirane sonate: Adagio i Presto, kako bih prikazala realizaciju bassa continua. Jean – Jacques Rousseau dao je 1768. godine natuknicu u svojem glazbenom rječniku: „Barokna je glazba ona u kojoj je harmonija zbrkana, opterećena modulacijama i disonancama, melodija je oštra i neprirodna, intonacija teška, a pokret ograničen. Čini se da ovaj termin dolazi od „baroco“ koji rabe logičari.“ Ovaj citat sam navela jer najbolje opisuje barok kao jedno razdoblje u kojemu je došlo do mnogih značajnih promjena poput potpunog razvitka tonaliteta sa svim njegovim značajkama, pojava instrumentalnih i vokalno – instrumentalnih oblika, te gradnja instrumenata. Kroz ovaj rad odlučila sam istražiti basso continuo koji se doima kao nezaobilazna „ritam – sekcija“ u razdoblju glazbenoga baroka.