U današnje vrijeme prilikom spominjanja ocjenjivanja automatski se pomišlja na brojčano ocjenjivanje jer je ono već desetljećima najčešća povratna informacija učenikovih postignuća te razvoja znanja i vještina tijekom školske godine. Ocjene određuju sudbinu svakog učenika, koju će srednju školu upisati, koji fakultet, itd. Zbog navedenog nije neobično što su učenici pod konstantnim pritiskom za postizanjem što boljih ocjena te dobivanje “petice” postaje glavna motivacija za usvajanje novih nastavnih sadržaja. Razumijevanje i primjena naučenih nastavnih sadržaja time se stavlja u drugi plan jer je ocjena mjerilo znanja. Sa sigurnošću se može reći da obrazovanje prolazi krizu ocjenjivanja te ukoliko se na području dokimologije ne dogode značajnije promjene, kriza će zasigurno dosegnuti puno veće razmjere. Svrha ovoga rada jest prikazati načine i vrste ocjenjivanja te kratkim povijesnim pregledom školskih svjedodžbi dati uvid u razvoj ocjenjivanja tijekom proteklih 90 godina. Uvidom u svjedodžbe dobiva se slika o razvoju dokimologije te na koje je načine obrazovni sustav rješavao pitanje školskog ocjenjivanja. Dok su se u šezdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća događale značajnije promjene uvođenjem opisnog ocjenjivanja, od kraja osamdesetih godina značajnijih promjena nije bilo. Postavlja se pitanje zašto se u današnjem društvu koje je poprilično napredno ne može pronaći rješenje problema ocjenjivanja. Jedno od mogućih rješenja svakako je edukacija učitelja, koja je danas na visokoj razini, te osim navedenog, dodatna motivacija za pronalaženje rješenja. U primjerima alternativnih škola koje ne koriste brojčano ocjenjivanje može se uočiti kako brojka nije jedina mogućnost povratne informacije te da opisno ocjenjivanje daje puno bolju informaciju o učenikovom napretku.