Platon kao izuzetan predstavnik grčke filozofske misli u svojim je djelima Država i Zakoni razradio koncept idealne države. Taj koncept države njegov je odgovor na političke okolnosti u tadašnjim grčkim polisima, gradovima-državama. Cjelokupna država temeljena je na njegovu nauku o idejama prema kojemu se zasnivaju smjernice za oblikovanje državnoga uređenja. Pravednost je vrlina prema kojoj se uređuje sveukupni život građana u polisu. Odgoj je važan čimbenik društva kojim se omogućuje društvena podjela na staleže u kojima pojedinci, prema vlastitim sposobnostima, svojim radom pridonose općoj dobrobiti društva u cjelini i zadovoljavanju svojih potreba u zajednici. Razvidna je potreba za podjelom rada u zajednici, jer tako svatko radi ono za što je najsposobniji, čime ostvaruje svoju pripadnost zajednici i ostvarivanju njezine dobrobiti. Svrha je države da omogućuje najbolje ostvarivanje općega dobra, kako zajednice u cjelini tako i svakog pojedinca u njoj. U Platona se polako razvijala filozofska misao o idealnoj državi, u mnogim raspravama sa suvremenim misliteljima, svojim učenicima i prijateljima, promatrajući složene društvene odnose svoga vremena, mijenjao je svoj pristup pojedincu i državi. Opće dobro pojedinca i države proteže se u njegovim djelima poput crvene niti i daje jasan uvid u njegov misaoni put. U svojim ga je djelima različito promišljao, ovisno o tome kako je u kojem času gledao na ulogu pojedinca u društvu. Tako je od prvotne zamisli da pojedinac vlastitu dobrobit treba ostvariti u službi države, preko izjednačavanja i poistovjećivanja dobrobiti pojedinca i države, došao do pojedinca kojeg se putem državnih zakona podlaže društvu kako bi se ostvarila dobrobit države u cjelini.