Ovaj diplomski rad istražuje samoprocjenu studenata završne godine učiteljskih studija u radu s učenicima s teško ama. Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi razinu pripremljenosti i samopouzdanja budu ih učitelja za inkluzivno obrazovanje. Provedeno je kvantitativno istraživanje primjenom online upitnika na uzorku studenata učiteljskih studija. Rezultati pokazuju da se većina studenata ne osjeća dovoljno pripremljenima za rad s učenicima s teško ama, što pripisuju nedostatku praktičnog iskustva i adekvatne edukacije tijekom studija. Također je utvrđeno da studenti imaju nisko samopouzdanje u vezi sa svojim kompetencijama za inkluzivnu nastavu. Studenti su istaknuli potrebu za reformom obrazovnog programa, s posebnim naglaskom na više praktične edukacije i dodatne kolegije usmjerene na inkluzivno obrazovanje. Rad naglašava važnost kontinuiranog profesionalnog razvoja učitelja i pružanja primjerene potpore kako bi se osiguralo kvalitetno inkluzivno obrazovanje za sve učenike. Analiza prikupljenih podataka jasno pokazuje potrebu za promjenama kako bi se unaprijedio sadašnji obrazovni sustav. Preporuke uključuju povećanje broja sati praktične nastave, uvođenje specijaliziranih tečajeva za rad s učenicima s teško ama te osiguranje mentorstva iskusnih učitelja. Ove mjere mogle bi znatno poboljšati pripremljenost budu ih učitelja i povećati njihovo samopouzdanje u radu s učenicima s teško ama. Rad ističe potrebu za boljim povezivanjem teorijskog znanja i praktične primjene, što je ključno za razvoj kompetencija za inkluzivnu nastavu. Zaključno, ovaj rad pridonosi razumijevanju trenutačnih izazova s kojima se suočavaju studenti učiteljskih studija te pruža smjernice za unaprjeđenje studijskog programa. Time se omogućuje bolja priprema studenata za budu u profesiju, kako bi u svome radu mogli odgovoriti na potrebe svih učenika, posebice onih s teškoćama. Implementacija predloženih mjera može znatno poboljšati kvalitetu obrazovanja kroz unapređivanje kvalitete obrazovanja učitelja i jačanje ljudskih resursa.