Karcinom prostate je jedan od najčešćih malignih bolesti kod muške populacije. Karcinom se pojavljuje isključivo kod muškaraca koji su stariji od 40 godina. Još uvijek nije poznat točan čimbenik koji izaziva nastajanje promjenjivih stanica koje dovode do pojave karcinoma prostate, no studije kao najčešći rizik oboljenja navode genetsku predispoziciju. Osim genetske predispozicije ostali čimbenici rizika koji mogu utjecati na razvoj karcinoma prostate su dob muškarca, rasna i etnička pripadnost. Samo dijagnosticiranje karcinoma je slučajno, muškarci odlaze kod svoj obiteljskog liječnika zbog pojave nekih od ovih simptoma: nagla potreba za mokrenjem, poteškoće s početkom mokrenja, bol tijekom mokrenja, slab mokraćni protok i kapanje, osjećaj da mjehur nije u potpunosti prazan, često mokrenje noću, krv u mokraći, bolna ejakulacija, bol u donjem dijelu leđa, bokovima ili bedrima i gubitak teka i težine. Kako bi liječnik bio siguran u dijagnozu potrebno je učiniti značajnije dijagnostičke pretrage. Pacijent se šalje na: digitorektalni pregled, mjerenje serumske vrijednosti PSA (Prostata specifični antigen), TRUS (transrektalna ultrasonografija) i biopsiju prostate. Nakon potvrđene dijagnoze karcinoma prostate liječnik donosi odluke o najboljem načinu liječenja ovisno o klasifikaciji karcinoma. Liječenje se može provesti kao: radikalna prostatektomija, radikalna radioterapija i pomno praćenje s uvođenjem terapije. Tim mora funkcionirati kao jedno kako bi se postigao što bolji rezultat liječenja. Tokom liječenja se prolazi kroz teške situacije zbog komplikacija i posljedica intenzivnog liječenja. Liječenje je zahtjevno za cijeli zdravstveni tim, koliko za liječnike, toliko i za medicinske sestre. Kako bi medicinska sestra/tehničar adekvatno skrbila za pacijenta treba provoditi proces prema svim fazama. Važan dio sestrinske skrbi odnosno zdravstvene njege čine sestrinske dijagnoze. Neke od dijagnoza odnosno problema koji se javljaju kod pacijenta oboljelih od karcinoma prostate su: inkontinencija, erektilna disfunkcija, proljev, manjkav unos hrane, smanjeno podnošenje napora, anksioznost, akutna bol, neupućenost, socijalna izolacija, visok rizik za infekciju. Važno je za cjelovitu zdravstvenu njegu pacijenta da se prema postavljenim sestrinskim dijagnozama odaberu i provode adekvatne sestrinske intervencije koje medicinska sestra treba prilagoditi oboljelom kao pojedincu odnosno individui. Medicinska sestra/tehničar mora sve svoje postupke evidentirati, to jest zabilježiti da su oni provedeni.