Distanazija je još uvijek slabo poznat pojam ne samo među medicinskim djelatnicama nego i među samim bioetičarima. Rasprava o distanazijskoj beskorisnosti trebala bi biti promatrana s medicinskog, etičkog, zakonskog i teološkog gledišta, budući da se sve nedoumice vezane uz distanaziju rješavaju uz pacijentov krevet, vrlo često kad je već kasno, na razini brojnih kliničkih bioetičkih udruženja ili pak pravnih presuda. Često se pitanje distanazije postavlja tek u posljednjim trenucima života i o tome nitko ne razmišlja prije. Terminalni pacijenti su oni koji su u završnoj fazi bolesti bez šanse da poprave svoje stanje, čak i djelomično ili privremeno, upotrebom bilo koje poznate i provedene terapijske mjere. U ovom radu će se prikazati osnovni pojmovi vezani uz distanaziju: terapijska ustrajnost i medicinska beskorisnost. Biti će objašnjena brojna bioetička i moralna pitanja vezana uz produženje života te kriteriji na osnovu kojih se donosi odluka o distanaziji. Iznijeti će se i smjernice iz istraživanja koja su se počela provoditi u novije vrijeme. Posebna pozornost će biti posvećena distanaziji kod starijih osoba. Vrlo je važno razmotriti dileme i smjernice za odlučivanje u distanaziji kako se odluka o njoj ne bi donijela naprečac i bez ispravnog razloga.