Dječja cerebralna paraliza je grupa trajnih poremećaja razvoja pokreta i držanja koji uzrokuju ograničenja aktivnosti, a koji se mogu pripisati neprogresivnom poremećaju koji se je dogodio u razvoju fetalnog mozga ili mozga malog djeteta. Motorni poremećaji dječje cerebralne paralize su često praćeni poremećajima osjeta, percepcije, kognicije, komunikacije i ponašanja, s epilepsijom i sekundarnim mišićno-koštanim problemima. U djece oboljele od cerebralne paralize u kliničkoj slici vrlo često osim motoričkog deficita javlja se umna zaostalost, konvulzije te različite manje cerebralne disfunkcije. Ima nekoliko glavnih kliničkih oblika ovisno o prirodi i lokaciji motoričkih abnormalnosti, a to je spastični, ekstrapiramidalni i miješani oblik cerebralne paralize. U radu osim definiranja bolesti, simptoma i kliničke slike naglasak će biti na ulozi medicinske sestre, kao dijela multidisciplinarnog tima, u liječenju i habilitaciji djece, te važnosti edukacije roditelja i zdravstvene njege djeteta. Opisane će biti razne metode liječenja po Bobathu, Vojti, Peto metoda, senzorna integracija, terapija baklofenom, terapija botulinom, hipoterapija, Halliwick koncept, ortopedski pristup i razne druge alternativne i dostupne metode u Hrvatskoj. Najveći teret habilitacije pod kontrolom i uputama fizijatra i fizioterapeuta pada na roditelje i obitelj djeteta, a sam uspjeh ovisi o što ranijem početku i korektnom provođenju vježbi. Sestra mora educirati obitelj o važnosti svakodnevnog, upornog provođenju programa habilitacije s ciljem postizanja, maksimalnog razvoja djetetovih potencijala i najvišeg stupnja osamostaljenja.