Naziv shizofrenija u psihijatriju je uveo Eugen Bleuler. 1911. godine je objavio knjigu „Dementia Praecox oder die Gruppe der Schizophrenien“ u kojoj je prvi uveo naziv shizofrenija za skupinu bolesti koje karakteriziraju specifični simptomi, takozvani „4 a“: poremećaj asocijacija, neprimjerenog afektiviteta, ambivalencije i autizma. Prema podacima SZO, u svijetu trenutno boluje 45 milijuna ljudi od shizofrenije. Prema dostupnim podacima, od shizofrenije boluje oko 1 % populacije što ukazuje na značajnu zastupljenost bolesnika u općoj populaciji. Shizofrenija se podjednako javlja u muškaraca i žena pri čemu je uočena razlika u životnoj dobi javljanja bolesti. Rizik obolijevanja je najveći u muškaraca između 15. i 24. godine, a u žena između 25. i 34. godine. Uzrok shizofrenije još uvijek nije poznat, no smatra se da je bolest multifaktorski determinirana, odnosno u njenom nastanku sudjeluju biološki, psihološki i socijalni čimbenici koji su u složenom međuodnosu. Budući da je medicinska sestra osoba koja najviše vremena provodi s osobama oboljelih od shizofrenije, važno je naglasiti njezinu ulogu. Ona promatra bolesnika i na osnovu postojećih podataka, odnosno simptoma, utvrđuje probleme iz područja zdravstvene njege. Da bi određeni problem riješila, medicinska sestra mora odabrati najprikladnije intervencije, odnosno treba napraviti plan zdravstvene njege. Budući da su bolesnici koji boluju od shizofrenije promijenjena ponašanja i mišljenja, često sumnjičavi, a ponekad čak i agresivni, medicinska sestra mora posjedovati određene vještine komunikacije u radu s ovim bolesnicima. Sestrinska je dokumentacija u psihijatriji važna, obuhvaća sve intervencije i opservacije vezane uz bolesnika te omogućuje provjeru svega što je učinjeno za bolesnika, kao i procjenu što će se učiniti. Da bi ciljevi zdravstvene njege bolesnika oboljelih od shizofrenije bili postignuti, važno je da medicinska sestra, ovisno o sestrinskoj dijagnozi, primjeni najučinkovitije i naravno individualizirane sestrinske intervencije. Medicinska sestra intenzivno sudjeluje u cjelokupnom životnom ritmu bolesnika. U najbližem je kontaktu s bolesnikom i njegovom obitelji pa može prva uočavati promjene i stručnom timu iznositi svoja zapažanja, vrlo značajna za daljnji postupak. Stoga je osobito velika i važna njezina mogućnost terapijskog djelovanja. Bez obzira o kojem se psihijatrijskom poremećaju radi, da bi terapijski proces mogao početi potrebno je: motivirati bolesnika na promjene i na aktivno sudjelovanje u liječenju, prepoznati pojavu otpora i strpljivo ga rješavati, osvijestiti bolesnika o psihički uvjetovanim simptomima, o razumijevanju samog sebe i razgovarati o njegovim očekivanjima od terapije.