U ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja primjenjuju se razni načini kako kulturnu baštinu i tradiciju približiti djeci u svakodnevnom radu i razviti svijest o identitetu, odnosno pripadnosti nekoj zajednici. U ovome završnom radu objašnjeni su načini, metode i oblici pomoću kojih se kulturna zavičajna baština implementira u neposredni odgojno-obrazovni proces u radu s djecom predškolske dobi. „Proces konstruiranja pojmova zavičaj i domovina započinje u ranom djetinjstvu. Sve ono što ga neposredno okružuje, zanima ga prije svega: obitelj, roditelji, braća, sestre, bake i djedovi, priroda njegova užega zavičaja, te sve ono što taj zavičaj konkretno predstavlja.“ (Jurdana, 2015:8). U radu s djecom naglasak se stavlja na integrirano učenje – projektni pristup u radu s djecom. Objašnjen je projektni rad kroz projekt „Šestinski kišobran“ sa svim specifičnostima i fazama koje podrazumijevaju dijete kao aktivan subjekt, konstruktor i sukonstruktor vlastitog znanja koji je realiziran u jednom od zagrebačkih vrtića. Legenda Šestinski kišobran bila je dobar poticaj u njegovanju usmene baštine i pokretač tijeka projekta. Opisan je integrirani program „Tradicijske kulture – folklornog stvaralaštva“ kojim se, kao i projektom „Šestinski kišobran“ potiče razvoj kulturne baštine i tradicije kroz sve oblike izražavanja i sva razvojna područja. Partnerstvo roditelja od neprocjenjive je vrijednosti u svim segmentima života i rada vrtića što je vidljivo i u projektu koji je opisan u ovom radu. Zajedničkom sinergijom i uvažavanjem svih sudionika u procesu postižu se zadovoljstvo i zadani ciljevi.