Stambena politika socijalističke Jugoslavije tijekom čitavog razdoblja 1945.-1990. konstantno je meandrirala skačući iz jednog sustava u drugi, pokušavajući iznaći rješenje za kontinuirani i gorući problem stambene krize. Počevši od administrativno-budžetskog pa sve do sustava društveno usmjerene stambene izgradnje, politika zapravo nikada nije do kraja uspjela pronaći optimalnu i adekvatnu soluciju, jednu koja bi zadovoljila sve sudionike tih procesa. Društveni stan bio je pojam kojem se težilo i koji se glorificiralo, dok se na stanove i vlasnike stanova u privatnom vlasništvu često gledalo poprijeko, pogotovo u slučajevima kada bi neki od njih iskoristili blagodati oba sustava. Stambena arhitektura, koja je činila neizostavni dio socijalističke Jugoslavije kada je riječ o stanogradnji, u inicijalnoj fazi trudila se pratiti dosege svojih istočnih susjeda, pretežito Sovjetskog Saveza, a u kasnijoj fazi i zapadnih zemalja. Od svoje početne faze funkcionalizma pa sve do postmodernizma kao svog posljednjeg stadija arhitektura se trudila biti u korak s modernim vremenima. Iako često osporavana i kritizirana, dojam je da ona nije previše odudarala od svjetskih trendova koje je pratila i da je u trenutcima kad je bilo potrebno ispunila baš ono čemu je i bila inicijalno namijenjena – poslužila je svrsi.