Europska izbjeglička kriza je svjedočila je najvećoj migraciji ljudi u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U ovakvim situacijama publika se uvelike oslanja na informacije plasirane kroz medije kako bi bili obaviješteni o njihovim okolnostima. Novinari su u takvim trenutcima dužni, po etičkom kodeksu, objaviti istinite, pravovremene i potpune vijesti, u kako bi održali određene standarde u skladu sa novinarskom profesijom. Ovaj ishod nije uvijek ostvaren, jer se često susrećemo sa senzacionalizmom, špekulacijom i devijacijom u masovnoj komunikaciji kroz medijske kanale korištene za distribuciju informacija publici, kako bi podigli gledanost ili čitanost, stoga i poboljšali profitne marže. Potom je dovedeno u pitanje točnost i tih informacija i u konačnici kredibilitet samih medija. Ovaj rad, u teoriji, i u analitičkom dijelu nam je pružio uvid vezano za navedena promatranja. Analizom dnevnih i tjednih tiskovnih medija s nacionalom pokrivenošću u periodu od dva mjeseca, to jest mjesec dana prije nastanka krize, a isto tako i mjesec nakon što se je taj fenomen započeo. Kroz analizu saznali smo da je tema migrantske krize, s vremenom sve više medijski pokrivena, ma da u osnovi nedovoljno, što prije početka krize, te tijekom samog događanja. Informiranje i educiranje publike u odnosu na krizne događanje je imperativno kako bi olakšalo rješavanje situacije i smanjilo vjerojatnost masovne panike. Kako nastanak krize koincidira sa predizbornom kampanjom za parlamentarne izbore u Republici Hrvatskoj, istraživalo se ako javnost ostaje uskraćena za analitičku i sustavnu novinarsku obradu ove teme, te ako u prvi plan izbijaju politički obojane teme u svezi s krizom koje graniče s dezinformacijama i manipulacijom javnosti. Završno, možemo zaključiti kako tiskani mediji u analiziranom slučaju i promatranom razdoblju nisu značajnije odstupali od do sad utvrđenih standarda, te da politički akteri nisu „zloupotrijebili“ migrantsku krizu, za svoje političke namjere i ciljeve.