| Sažetak | This thesis studies decentralisation of cultural policy and participatory cultural governance in Croatia from 2000 to 2017. Decentralization as a process implies territorial dispersion of cultural policy’s competences and resources but is also a method for devolution of power/authority, enabling amplification of cultural democracy and participative governance practices (Katunarić, 2003; Kawashima, 2004). Participatory governance is situated in “institutional voids”, or institutional cracks of the traditional state where the practices of participatory governance are reflected in a “proliferation of new forms of social and political association” (Fischer, 2006:20). This implies the rise of political and social relevance of the civil society and non-governmental actors that, by questioning the legitimacy and accountability of the state, open new organisational spaces taking over public activities to “such a degree that some see them as reconfiguring public sector” and affecting policies of the mainstream institutions (Fischer, 2006:20). The examples of decentralised power in the Croatian cultural system are found in a small number of arm’s length bodies and institutions, while the selected examples of participatory governance in culture situated in Dubrovnik (Lazareti) and Zagreb (Pogon) follow the evolution of socio-cultural centres involving the use of public space/infrastructure by platforms of civil society organisations based on the principles of sharing, inclusion, social engagement and sustainability. These main lines of research interests respond to the key concerns of cultural policy development that critically reflect and question the levels of democratization in cultural policy needed for securing and widening public traits, access and participation in culture. Detected concerns indicate the issues of representation, which has been ever-present maladie of the cultural policy discourse and practice in Croatia. Its most blatant manifestation is found in the limited permeability of cultural policy processes and the disparate levels of inclusion of institutional (politically controlled) vs. non-institutional cultural sector representatives in the formulation, implementation and evaluation of cultural policy. In the process of the decentralising shift from government to governance, the overarching questions address the issues on who makes the decisions in the cultural field in Croatia, who is represented in the process of decision-making and in what capacity, what is the balance between „top-down“ and „bottom-up“ approaches in the cycles of Croatian cultural policymaking, and how decentralised and participatory are the decision-making processes in culture? The decentralisation and participatory governance are analysed through interdisciplinary theoretical lenses, with a distinctively sociological approach encompassing the analysis of the social changes that influence dynamics, direction and extent of shifts within the framework of cultural policy and its progression towards a more balanced and democratic form (Katunarić, 1997; Švob Đokić, 2000; Tomić-Koludrović, 2015). To this end, the thesis unravels the links between the cultural policy research and sociological inquiry, exploring the key concepts of the thesis through the theories of structuration, modernisation, transformations and transition both from a general theoretical perspective (Giddens, 1984; 2000; Inglehart and Welzel, 2005; 2007; Eisenstadt, 2010) to a more contextual one (Kalanj, 1998; Rogić, 2001; Švob-Đokić, 2004b; Tomić-Koludrović, 2015; Tomić-Koludrović and Petrić, 2005b). Building on the literature sources that amalgamate Giddens› (1984) and Touraine›s (2000) clarifications on the role and position of actors by with specific social processes of transition and transformation from the sources of Croatian scholars to the analysis of the discourses of power in cultural policy through the theoretical readings of Foucault (1978;1995), Bourdieu (1990; 2012 [2014]) and Habermas (Kellner, 2000; Fernander, 2008; Wang, 2017) and their contesting interpretations by Bennet (1992; 1995; 1998) and McGuigan (1996; 2004), the thesis focuses on these changes and tracks their influence on the dynamics and directions of cultural policy evolution and change. Through the detection of structural position and role of main actors involved in the power play and struggles for cultural policy modernisation in Croatia, attention is given to bottom-up initiatives for cultural policy change detectable in normative policy provision for decentralisation of authority and the emergence of new modes of governance. The research findings indicate that the Croatian cultural system has been experiencing the profound changes in the cultural policy evolution that entail the association and the role of the civil society actors and the rise of the locale, i.e. the city as the origin of the progressive cultural policy changes. The empirical evidence from the policy analysis and investigation of the Lazareti and Pogon cases contributes to the argument that the role of civil society actors in the devolving power in the cultural policy adds to the potentials of social mobilisation and self-actualisation through the development of new structural, institutional and cultural features and formations (Deutch, 1961 in Eisenstadt, 2010:1). However, the thesis shows that while the non-institutional, civil society actors do retain power in sense of the transformative capacity of their actions, the extent of that transformation is limited due to cultural policy constraints in the devolution and sharing of authority. This is amplified with insufficient knowledge about what participatory governance means as a principle and what it should entail in practice, which exacerbates difficulties amongst relationships between key actors, especially on the side of public authorities. To this end, this thesis results in new considerations of the role and implications of decentralised cultural policy and participatory governance in culture as a necessity in achieving structural modernisation and democratisation of the rationales, values and norms of Croatian cultural policy. |
| Sažetak (hrvatski) | Ova disertacija proučava decentralizaciju kulturne politike i sudioničko upravljanje u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2017. godine. Primjeri sudioničkog upravljanja pojavljuju se u hrvatskom kulturnom sustavu i kulturnoj politici kroz proliferaciju nove generacije kulturnih centara, tzv. društveno-kulturnih centara u kojima organizacije civilnog društva upravljaju javnim prostorima i infrastrukturom po načelu civilno-javnog partnerstva što uključuje sudjelovanje, dijeljenje prava i odgovornosti te uključivanje i održivost. Sudioničko upravljanje podrazumijeva uspon političke i društvene važnosti civilnog društva i nevladinih aktera koji, propitivanjem legitimiteta i odgovornosti države, otvaraju nove prostore za javne aktivnosti “do takvog stupnja da ih neki smatraju rekonfiguriranjem javnog sektora” (Fischer, 2006:20). Pojava novih oblika kulturnih institucija koje se izravno bave izazovima i neuspjesima demokratskih vrijednosti u suvremenom kulturnom sustavu zahtijeva stvaranje novih veza i mreža koje se temelje na otvorenim, sudioničkim, djelotvornim i dosljednim procesima. Ovakve promjene ističu problem upravljanja i raspodjele kulturnih resursa, osobito javne prostorne infrastrukture naglašavajući ulogu (mikro)lokaliteta kao ishodišta inovativnih i naprednih koncepata suvremenog kulturnog razvoja. Primjeri sudioničkog upravljanja u kulturi potiču promjene u kulturnoj politici i pratećim osovinama decentralizacije i devolucije ovlasti i moći. Tema decentralizacije i nastanka sudioničkog upravljanja u kulturi se u ovoj disertaciji analizira kroz interdisciplinarni teorijski okvir s naglašenim sociološkim pristupom u analizi društvenih promjena koje imaju utjecaj na dinamiku, smjer i opseg pomaka unutar okvira kulturne politike, kao napretka kulturne politike prema uravnoteženom i demokratičnijem obliku (Katunarić, 1997.; Švob-Đokić, 2000.; Tomić-Koludrović, 2015.). Naime, decentralizacija podrazumijeva teritorijalnu disperziju nadležnosti i resursa kulturne politike, no ona je ujedno i metoda za prijenos vlasti koji omogućuje afirmaciju i primjenu paradigme kulturne demokracije te omogućuje uvođenje praksi sudioničkog upravljanja. Kao sredstvo za smanjenje političke centralizacije u donošenju odluka, decentralizacija se temelji na načelu supsidijarnosti. Supsidijarnost je norma u kulturnoj politici mnogih nacija i može se smatrati najprimjenjivijom metodom za sudioničko stvaranje politika i upravljanje, pri čemu se to odnosi na odnos između centra i lokane razine, ali isto tako i na odnos između vlade i ne-vlade (Katunarić, 2003.; Kawashima, 2004.). Strukturalni i teritorijalni aspekti decentralizacije spajaju se u suvremenoj ulozi gradova koji su se “uzdignuli kao glavni komandni centri svijeta; ne samo ograničeni unutar nacionalnih zemljopisnih granica, već i sa proširenom i složenom međunarodnom ulogom” (Sarikakis, 2012.:17). Uz gradove koji su identificirani kao «ključna mjesta djelovanja u inicijativama globalne politike kako bi se prepoznala važna uloga kulture u održivom razvoju i integrirala kultura u kontekste politike na svim razinama»(Duxbury, 2015.: 69), znakovite promjene u procesima devolucije moći unutar okvira kulturne politike prate se u rastućoj važnosti uloge organizacija civilnog društva u procesima demokratizacije i modernizacije kulturne politike. Lokacija i akteri koji rastvaraju okvir i strukturu kulturne politike su u samoj srži istraživačkog interesa zastupljenog u ovoj disertaciji. Promjene kulturnih politika u smjeru decentralizacije i sudioničkog upravljanja u kulturi proučavaju se kroz metodološki okvir koji se temelji na kvalitativnom istraživanju postavljenom na dva osnovna stupa dizajna istraživanja: policy analizu i tzv. ugniježdenu ili kompozitnu studiju slučaja s dvije jedinice analize. Točnije, prvi dio istraživačkog procesa obuhvaća analizu hrvatske kulturne politike u postavljenom istraživačkom razdoblju, ali i pregled faza razvoja kulturne politike prije istraživačkog perioda te provođenje studije slučaja kroz odabrane primjere sudioničkog upravljanja u kulturi u Dubrovniku (Lazareti) i Zagrebu (Pogon). Ova dva pravca istraživanja odgovaraju na ključne probleme razvoja hrvatske kulturne politike te se kritički analiziraju razine demokratizacije kulturne politike potrebne za osiguravanje i proširivanje javnog karaktera, pristupa i sudjelovanja u kulturi. Ključni problemi se odnose na pitanje zastupljenosti u procesima kulturne politike, a što je sveprisutna boljka diskursa i prakse kulturne politike u Hrvatskoj. U osnovnom obliku, to uključuje ograničenu propusnost procesa kulturne politike i disparatne razine uključenosti i zastupljenosti institucionalnih (politički kontroliranih) aktera naspram izvaninstitucionalnih aktera kulturnog sektora u formulaciji, implementaciji i evaluaciji kulturne politike. U procesu decentralizacijskog pomaka od vladanja (eng. government) prema upravljanju (eng. governance), postavljaju se sveobuhvatna pitanja poput: kako je postavljena kulturna politika u Hrvatskoj; tko donosi odluke u kulturnom polju; tko je zastupljen u procesima donošenja odluka i u kojem kapacitetu; koji je odnos u pristupima „odozgo“ i „odozdo“ u ciklusima donošenja od luka i formulaciji kulturne politike; kako je kulturna politika decentralizirana i koliko je otvorena sudjelovanju i donošenju odluka u kulturnoj politici? U cilju utvrđivanja sociološki utemeljenih odgovora na ova pitanja, disertacija se temelji na teorijskom okviru koji započinje s analitičkim razmatranjem poveznica između istraživanja kulturne politike i sociologije te postavljanjem teorija strukturacije, modernizacije, transformacije i tranzicije kao teorijske podloge. Ove se teorije razmatraju iz širih, tj. općih perspektiva kako ih vide Giddens (1984.; 2000.), Inglehart i Welzel (2005.; 2007.) i Eisenstadt, (2010.) te iz kontekstualne perspektive kako je artikuliraju Kalanj (1998.), Rogić (2001.), Švob-Đokić (2004.b), Tomić-Koludrović (2015.) i Tomić-Koludrović i Petrić (2005.b). Međupovezanost promjena u kulturnoj politici sa širim društvenim okvirom se u disertaciji prati kroz kombinaciju Giddensovih (1984.) i Touraineovih (2000.) shvaćanja uloge i pozicije aktera uz proučavanje specifičnih procesa transformacije i tranzicije te analizu diskursa moći u kulturnoj politici kroz teorijske ideje Foucaulta (1978.; 1995.), Bourdieuaa (1990.; 2012. [2014.]) i Habermasa (Kellner, 2000.; Fernander, 2008.; Wang, 2017.) kao i njihovih teorijskih sljedbenika Benneta (1992.; 1995.; 1998.) i McGuigana (1996.; 2004.). U detekciji strukturnih pozicija i uloga ključnih aktera unutar raspodjele moći i napora za modernizaciju kulturne politike u Hrvatskoj, posebna se pozornost daje inicijativama „odozdo“ koje ulažu napore u promjenu normativnih postavki kulturne politike prema decentralizaciji ovlasti i stvaranju novih oblika upravljanja. Nalazi istraživanja ukazuju na to da je hrvatski kulturni sustav iskusio značajne promjene u evoluciji kulturne politike koje uključuju pomake u tome gdje se kulturna politika stvara i tko je stvara. U tom smjeru se ističu, kako je već navedeno, pozicija grada i uloga aktera civilnog društva kao ishodišta progresivnih promjena (i pritisaka za promjene) u okviru i strukturi, ali i vrijednostima kulturne politike koji se usko uvezuju s koracima ka modernizaciji i demokratizaciji kulturnog sustava. Empirijski dokazi iz analize kulturne politike i istraživanja primjera Lazareta i Pogona u studiji slučaja nadograđuju argumentaciju o ulozi aktera civilnog društva u raspodjeli moći u kulturnoj politici i njihovom doprinosu potencijalima društvene mobilizacije i samo-aktualizacije kroz razvoj novih strukturnih, institucijskih i kulturnih značajki i formacija (Deutch, 1961. u Eisenstadt, 2010.: 1). Međutim, disertacija jednako tako pokazuje da su velike razlike između sistemske pozicije i uloge civilnih aktera u kulturi. Premda izvaninstitucionalni, civilni akteri u kulturi zadržavaju određenu moć u smislu transformativnog potencijala i kapaciteta njihovog djelovanja, raspon posljedičnih učinaka transformativnog djelovanja civilnih aktera je uvjetovan i znatno otežan ograničenjima koje postavlja kulturna politika u mogućnostima raspodjele i dijeljenja ovlasti. Ova su ograničenja dodatno ojačana s nedostatnim razinama znanja o tome što sudioničko upravljanje znači kao princip rada te kako bi trebalo biti primijenjeno u praksi, a što uzrokuje poteškoće u odnosima između ključnih aktera, pogotovo kod javnih vlasti. U tom smislu, disertacija rezultira novim saznanjima o ulozi i implikacijama decentralizirane kulturne politike i sudioničkog upravljanja u kulturi kao potrebnih nadogradnji kulturne politike u smjeru postizanja strukturne modernizacije i demokratizacije postavki, vrijednosti i normi hrvatske kulturne politike. |
