Ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rada, na prostoru Istočne Europe, pojavio se novi politički problem koji je tek čistom srećom završio bez vojne intervencije. Iako je politika Jugoslavije u prvim poslijeratnim godinama bila izgrađena na primjeru sovjetskih komunističkih prijatelja, ubrzo dolazi njihovog mimoilaženja. Početku otvorenog sukoba prethodio je događaj iz ožujka 1948. godine kada je započeo proces povlačenja sovjetskih civilnih i vojnih instruktora koji su boravili na prostoru Jugoslavije. Ubrzo je započela razmjena pisama između Tita i Staljina. Sovjetski vođa služio se brojnim optužbama na račun politike predvođene Komunističkom partijom Jugoslavije, a njegov krajnji cilj bio je slamanje komunističkog vodstva te njihovog vođe Josipa Broza Tita. Jugoslavenski komunistički vrh bio je zatečen optužbama i stavovima koji su dolazili iz Moskve. Tito je u svojim pismima naveo opravdanje i argumente kojima je negirao sovjetske optužbe, a cijela prepiska ostala je tajna sve do kraja lipnja 1948. godine, kada je u Bukureštu objavljena Rezolucija Informbiroa. U narednom periodu jugoslavensko društvo strepilo je od sovjetske vojne intervencije, a ovaj događaj poprimio je veliki svjetski interes. Kao posljedice straha koji je prevladavao u SFRJ nastali su brojni logori od kojih je najpoznatiji zloglasni Goli otok. Brojni ljudi su pod optužbama da su državni neprijatelji ili sovjetski špijuni bili zatvarani u logore te su tamo svakodnevno bili izloženi torturi koja se provodila diljem logora. Smanjenje napetosti unutar SFRJ i poboljšanje odnosa sa SSSR-om nastupilo je nakon Staljinove smrti. Potpisivanjem Beogradske deklaracije došlo je do konačnog okončanja sukoba, a Staljinov nasljednik Nikita Hruščov i Josip Broz Tito nastojali su održati dobre odnose između dviju velikih komunističkih sila.