Sažetak | Doktorska disertacija na temu metaspiritualne umjetnosti u hrvatskoj umjetnosti druge polovine 20. stoljeća zasnovana je na teorijskom istraživanju metaspiritualne umjetnosti, te na primjeni provedenog istraživanja u studijama slučajeva hrvatskih umjetnika Borisa Demura i Mirka Zrinšćaka. Navedeni metodološki postupak ujedno omogućuje razumijevanje rekontekstualizacije spiritualnog u umjetnosti postavangarde i postmodernizma, s naglaskom na hrvatsku umjetničku produkciju druge polovine 20. stoljeća. Provedeno istraživanje pokazuje da u hrvatskoj umjetnosti postoje umjetničke pojave koje se u literaturi dovode u kontekst metaspiritualnog, premda se u neujednačeno tumače. Studija konkretnih slučajeva pokazuje da se kiparski opus Mirka Zrinšćaka u cjelini može svrstati u metaspiritualnu umjetnost, dok se metaspiritualnost u radu Borisa Demura očituje u kasnijem ciklusu spiralne umjetnosti (od 1982./83.). Tijek istraživanja i odabir znanstvene metodologije proizašao je iz provjere hipoteza disertacije, od temeljne pretpostavke koja je podrazumijevala postojanja značajnog broja umjetničkih pojava koje se mogu povezati s metaspiritualnim praksama, ali se s obzirom na nedovoljnu istraženost teme nesustavno i neujednačeno tumače. Izvedena su opsežna temeljna istraživanja teorijske platforme metaspiritualne umjetnosti, uz izvore dosadašnjih istraživanja teme u svjetskoj i hrvatskoj povijesti i teoriji umjetnosti, uključivši saznanja iz drugih znanstvenih polja. Dvodijelna struktura disertacije proizašla je iz odabira znanstvene metodologije i postupaka provjere polazišnih hipoteza, a ukupno obuhvaća pet poglavlja. U prvom dijelu disertacije, nakon uvodnog poglavlja i navođenja razloga, svrhe, ciljeva i hipoteza znanstvenog istraživanja, te definiranja temeljnih pojmova, pregledno su iznesena saznanja o dosadašnjim istraživanjima teme u svjetskoj i hrvatskoj literaturi. Pokazuje se da je na prostoru bivše Jugoslavije, od 1970-ih pa tijekom 1980-ih, postojala izrazita teorijska aktivnost na temu metaspiritualne umjetnosti. Slovenski teoretičar Tomaž Brejc u literaturu je uveo termin transcendentalni konceptualizam, vežući ga uz specifično djelovanje slovenske grupe OHO u periodu 1970. – 1971. Neformalna teorijska i istraživačka grupa Zajednica za istraživanje prostora (1982. – 1989.) u brojevima 3. i 4. časopisa Mentalni prostor (1986. i 1987.) iznosi prijedloge pristupa u teorijskom izvođenju metaspiritualnosti. U Hrvatskoj, početkom1980-ih, povjesničar umjetnosti Marijan Susovski u prostoru Studio Galerije suvremenih umjetnosti pripremio je dvije izložbe umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta (1980. i 1982.), upućujući u tekstu kataloga na metaspiritualno određenje Dodigovih djela. Od posebnog značaja za postuliranje teme disertacije je teorijski rad Miška Šuvakovića, s obzirom na postojanje determinacije spiritualnog, diferencijacije spiritualnog/metaspiritualnog i klasifikacije metaspiritualne umjetnosti. Naročito Šuvakovićev model tumačenja aspekata spiritualnosti, apostrofiran sintagmom „Prelaženje formalizma“, i objavljen u časopisu Mentalni prostor 3 (1986.), te članak „Metaspiritualnost“ iz 1989. Od iznimnog značaja za definiranje temeljnih pojmova disertacije je Pojmovnik teorije umjetnosti, odnosno Pojmovnik suvremene umjetnosti, te Postmoderna, istog autora. U trećem poglavlju disertacije istražena je recepcija apstraktne umjetnosti u hrvatskoj umjetnosti, počevši od 1950-ih, pa do kraja stoljeća. Među hrvatskim umjetnicima koji su najdosljednije afirmirali metaspiritualnu praksu prepoznati su Dodig Trokut i Željko Kipke. Najopsežnije poglavlje disertacije bavi se teorijskim postuliranjem metaspiritualne umjetnosti, pri čemu su istražene teorije modernizma, te posebice postmodernizma koje temu znanstveno postuliraju u drugu polovinu 20-stoljeća. Iz teorijske platforme u disertaciji se izvodi teorijsko interpretativni okvir radi njegove primjene na studije slučajeva, u drugom dijelu disertacije. Drugi dio disertacije obuhvaća teorijsko izvođenje metaspiritualne umjetnosti na studijama konkretnih slučajeva, Borisa Demura i Mirka Zrinšćaka. Zasnovano je na provjeri hipoteze da se cjelokupni kiparski opus Zrišćaka i spiralni ciklus Demura mogu svrstati u korpus metaspiritualne umjetničke prakse, a navedeni umjetnici značajke ove umjetnosti artikulirali kroz estetiku nevidljivog, interpretaciju arhetipskog, kontekstualizaciju kozmičkog i ritualni pristup u izvedbi djela. Uporište u potvrđivanju teza pružila je kritička recepcija. U oba primjera, u disertaciji se metaspiritualno izvodi iz ritualno-kontemplativne izvedbe djela, uz primjenu pojmova metaauratska umjetnosti i neoritualna funkcija djela. Riječ je o novotvorbama koje su proizašle iz termina o „auri“ i „ritualnoj funkciji umjetnosti“ njemačkog filozofa Waltera Benjamina. Repetitivnoj izvedbi u obradi umjetnine i tretmanu materijala kod Zrinšćaka, te repeticiji istog motiva u spiralnom ciklusu Demura, pripisali smo obilježje neoritualne umjetničke prakse kojom se težište s rada na materijalu (Zrinšćak) ili motiva (Demur) izmješta na razinu postizanja auratskog efekta. |
Sažetak (engleski) | The dissertation on metaspiritual art in Croatian art of the second half of the 20th century is based on theoretical research on metaspiritual art and on research conducted on case studies of Croatian artists Boris Demur and Mirko Zrinšćak. Such a methodological approach allows at the same time an understanding of the recontextualization of the spiritual in the art of the post-avant-garde and post-modernism, focusing on Croatian art production in the second half of the 20th century. The research conducted shows that in Croatian art were artistic phenomena related to the (meta-)spiritual in literature, although they are not uniformly interpreted. Specific case studies show that the sculptural works of Mirko Zrinšćak can be classified overall as metaspiritual art, while metaspirituality manifests itself in the works of Boris Demur in the later period of Spiral Art (from 1982/1983). The research process and scientific methodology were based on hypothesis testing, starting from the fundamental assumption that there are a considerable number of artistic phenomena that can be associated with metaspiritual practices, but which are interpreted in an unsystematic and inconsistent way due to the lack of research on the subject. Extensive basic research was conducted on the theoretical platform of metaspiritual art, using existing research on the subject in global and Croatian art history and theory, as well as findings from other scientific fields. The division of the dissertation into two parts results from the choice of scientific methodology and the procedure for testing the initial hypotheses and comprises a total of five chapters. The first part of the dissertation, after the introduction and elaboration of the reasons, purpose, objectives and hypotheses of the scientific research, as well as the definition of the basic terms, contains an overview of the current scientific research on this topic in the world and Croatian literature. It can be seen that, on the territory of the former Yugoslavia, since the 1970s and in the 1980s, there was extensive theoretical activity related to the articulation of metaspiritual art. The Slovenian theorist Tomaž Brejc coined the term transcendental conceptualism and associated it with the specific activities of the Slovenian group OHO in the period 1970-1971. The informal and research group Zajednica za istraživanje prostora (1982-1989) provides in issues 3 and 4 of the journal Mentalni prostor (1986 and 1987) its proposals for the approach to the theoretical representation of metaspirituality. In Croatia, in the early 1980s, art historian Marijan Susovski prepared two exhibitions of the artist Vladimir Dodig Trokut (1980 and 1982) in the studio of 323 the Gallery of Contemporary Art and referred in the catalog to the metaspiritual in Dodig's art. Of particular importance for the formulation of the subject of this dissertation is the theoretical work of Miško Šuvaković, considering the determination of the spiritual, the distinction between spiritual and metaspiritual art, and the classification of metaspiritual art. In particular, Šuvaković's model of interpreting spiritual aspects, called "Crossing Formalism," published in Mentalni prostor 3 (1986), and his 1989 article "Metaspirituality.” Pojmovnik teorije umjetnosti, Pojmovnik suvremene umjetnosti, and Postmoderna by the same author are of extraordinary importance for the definition of the basic concepts of this dissertation. The third chapter of the dissertation deals with the reception of abstract art in Croatian art, beginning in the 1950s until the end of the century. Among the Croatian artists who most consistently affirmed metaspiritual practice were Dodig Trokut and Željko Kipke. The most extensive chapter of the dissertation deals with the theoretical formulation of metaspiritual art, exploring theories of modernism and especially postmodernism, that postulate the subject in the second half of the twentieth century. The theoretical and interpretive framework is derived from the theoretical platform of the dissertation and applied to case studies in the second part of the dissertation. The second part of the dissertation includes theoretical studies of metaspiritual art on concrete case studies of Boris Demur and Mirko Zrinšćak. All of Zrinšćak's sculptural work and Demur's spiral works can be classified as metaspiritual art practices, and these artists have articulated the characteristics of this art through the esthetics of the invisible, the interpretation of the archetypal, the visualization of the cosmic, and the ritual approach to performance. The basis for the confirmation of this thesis was the critical reception. In both cases, the metaspiritual in this dissertation is derived from ritual and contemplative art performance, using the terms meta-auratic art and neoritual function. These are neologisms derived from the terms “aura” and “ritual art function” by the German philosopher Walter Benjamin. The repetitive performance in the treatment of the artwork and material in Zrinšćak's work and the repetition of the same motif in Demur's spiral works have been attributed the characteristics of a neoritual art practice, in which the emphasis on the work on the material (Zrinšćak) or on the motif (Demur) is shifted to the level of achieving an auratic effect. |