| Sažetak | U ovom radu prikazani su različiti tipovi i razvoj cjepiva u veterinarskoj medicini kao i primjeri
njihove primjene s istaknutim prednostima i nedostatcima. Uloga cijepljenja kao najvažnije
profilaktičke mjere sprječavanja bolesti prepoznata je još kroz povijest. Sustavno provođenje
imunoprofilakse dovelo je do iskorjenjivanja nekih zaraznih bolesti. Konvencionalne metode
cijepljenja bazirane su na spoznaji kako će imunosni sustav domaćina nakon inicijalne
prezentacije antigena cijepljenjem stvoriti protutijela za isti te će u ponovnoj interakciji sa istim
antigenom zaštititi domaćina od bolesti. Uzročnik koji se koristi kao antigen može biti živ i
oslabljen, kada se govori o atenuiranom cjepivu te mrtav kada je riječ o inaktiviranom cjepivu.
Živ uzročnik potiče slične imunosne mehanizme kao i prirodna infekcija, stoga omogućuje
stvaranje visoke razine imunosti. Najistaknutiji nedostatak nemogućnost je primjene u
imunokompromitiranih životinja, za koje se preporuča upotreba sigurnijeg inaktiviranog
cjepiva. Kako bi se dosegla zadovoljavajuća razina imunosti ovakva cjepiva zahtijevaju
primjenu adjuvansa te više primjena. Nove znanstvene spoznaje dovode do razvitka
rekombinantnih cjepiva koja sadrže genetički manipulirane dijelove antigena što onemogućava
umnažanje u organizmu domaćina i povrat virulencije. Upravo u toj prednosti krije se
nedostatak ovakvog pristupa te je kao i kod inaktiviranih cjepiva nužan dodatak adjuvansa.
Toksoidna cjepiva dobivena pročišćavanjem bakterijskog toksina potaknuti će proizvodnju
neutralizirajućih antitoksoidnih protutijela i omogućiti zaštitu od negativnih učinaka toksina za
koji ne postoji specifična terapija.
Cjepiva mogu sadržavati i više podtipova istog uzročnika ili više različitih antigena, a mogu se
primijeniti različitim putevima aplikacije koji isto tako imaju ulogu u poticanju staničnog i
humoralnog imuniteta. U razvoju cjepiva nakon odabira antigena koji će potaknuti
odgovarajući imuni odgovor isti se ispituje na ciljnom domaćinu. Regulatorni proces
proizvodnje uključuje ispitivanje kvalitete, sigurnosti i učinkovitosti u skladu s načelima dobre
laboratorijske prakse, a dobiveni podaci koriste se u kasnoj fazi razvoja sukladno smjernicama
međunarodnog programa usmjerenog na usklađivanje tehničkih zahtijeva za registraciju
veterinarskih proizvoda što omogućuje jedinstveni standard između Europske unije i trećih
zemalja. |
| Sažetak (engleski) | This paper presents different types and development of vaccines in veterinary medicine, as well
as examples of their application with highlighted advantages and disadvantages. The role of
vaccination as the most important prophylactic measure for disease prevention has been
recognized throughout history. The systematic implementation of immunoprophylaxis led to
the eradication of some infectious diseases.
Conventional vaccination methods are based on the knowledge that the host’s immune system,
after the initial antigen presentation via vaccination, will produce antibodies for it and protect
the host from the disease in a repeated interaction with the same antigen. The causative agent
used as antigen can be alive and weakened, in the case of an attenuated vaccine, and dead in
the case of an inactivated vaccine. A live pathogen stimulates similar immune mechanisms as
in the natural infection, thus creating a high level of immunity. The most prominent
disadvantage is the inability of administration in immunocompromised animals, for which a
safer inactivated vaccine is recommended. In order to achieve a satisfactory level of immunity,
such vaccines require the use of adjuvants and multiple applications. New scientific discoveries
lead to the development of recombinant vaccines that contain genetically manipulated parts of
the antigen, which prevents multiplication in the host’s organism and the return of virulence. It
is precisely this advantage that the lack of this approach lies in, and as with inactivated vaccines,
the addition of an adjuvant is necessary. Toxoid vaccines obtained by purifying a bacterial toxin
will stimulate the production of neutralizing anti toxoid antibodies and provide protection
against the negative effects of a toxin for which there is no specific therapy.
Vaccines can contain several subtypes of the same causative agent or several different antigens,
and they can be applied through different routes of administration, which also play a role in
stimulating cellular and humoral immunity.In the development of a vaccine, after selecting an
antigen that will stimulate an appropriate immune response, it is tested on the target host. The
regulatory process of production includes testing of quality, safety and efficiency in accordance
with the principles of good laboratory practice, and the obtained data is used in the late stage of
development in accordance with the guidelines for the registration of veterinary products, which
enables a single standard between the European Union and third countries. |
