Središnje mjesto u hrvatskom pravu među stvarnopravnim osiguranjima zauzima založno pravo. Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na stvari ili pravo koje ovlašćuje založnog vjerovnika čija je tražbina osigurana tim pravom da se po dospijeću tražbine, ako ne bude namirena, namiri iz vrijednosti zaloga. Predmet založnog prava naziva se zalog. Predmet založnoga prava mogu bit nekretnine, pokretnine i imovinska prava. Osobe u založnopravnom odnosu su založni vjerovnik i založni dužnik. Založni vjerovnik kao i založni dužnik može biti svaka fizička i pravna osoba. Ipak treba razlikovati pojmove založni dužnik i zalogodavac jer to ne mora uvijek biti ista osoba. Založno pravo na pokretnini u našem pravnom poretku ima više inačica/podvrsta. Podvrste založnih prava razlikuju se u prvom redu po tome kako se osnivaju, pa tako razlikujemo dobrovoljno založno pravo na pokretnini, sudsko prisilno založno pravo na pokretnini, sudsko i javnobilježničko dobrovoljno založno pravo na pokretnini i zakonsko založno pravo na pokretnini. Založno pravo na nekretnini može u našem pravnom poretku postojati u nekoliko inačica / podvrsta. To su dobrovoljno založno pravo na nekretnini, sudsko prisilno založno pravo na nekretnini, sudsko i javnobilježničko dobrovoljno založno pravo na nekretnini i zakonsko založno pravo. Na istoj nekretnini mogu postojati založna prava različitih podvrsta, a za svaku od njih vrijede u prvom redu odnosna posebna pravila, a podredno - opća pravila o založnom pravu. Međusobni odnos svih založnih prava na jednoj nekretnini ovisi o mjestu koje svako pojedino od njih ima u prvenstvenom redu za namirivanje, a ne o podvrsti kojoj pojedina od tih prava pripadaju. Samo ako bi to zakon posebno propisao, imat će neka založna prava privilegirano mjesto u tom prvenstvenom redu.