U menadžţerskoj teoriji velika pozornost je posvećena motivaciji zaposlenika kako bi postigli što bolje rezultate jer se jedino izgradnjom kvalitetnog motivacijskog sustava može pomoći organizaciji da poveća svoju konkurentsku sposobnost i u konaĉnici vrijednost. Ljudski motivi se zasnivaju na potrebama koje mogu biti svjesne ili podsvjesne te variraju u vremenu i intenzitetu. Zaposlenici tako mogu biti motivirani ekonomskim dobrima i uslugama kao i višim potrebama poput ţelje za samopoštovanjem, samoaktualizacijom ili statusom. Njihove ţelje mogu biti sloţene i međusobno sukobljene stoga je važno odabrati motivatore koji će ih potaknuti na ţeljeno ponašanje. Ĉimbenike koji djeluju na upravljanje ljudskim potencijalima moguće je klasificirati u dvije skupine. Prva skupina su unutarnji čimbenici. Na njih menadţment moţe utjecati, a čine ih karakteristike organizacije, karakteristike zaposlenih i organizacijska kultura. Druga skupina čimbenika jesu vanjski čimbenici među koje spadaju institucionalni čimbenici, ekonomsko okruženje, tržište rada i kulturno okruženje. Do danas su razvijene brojne teorije motivacije te ih je sve moguće svrstati u sadržajne i procesne teorije. Sadržajne teorije naglašavaju prvenstveno potrebe ljudi kao motivaciju za rad, dok procesne polaze od pretpostavke da potrebe ljudi nisu dostatan faktor objašnjenja radne motivacije već uključuju i druge faktore kao što su percepcija, očekivanja, vrijednosti i njihove interakcije