Luk (Allium cepa) je povrtna kultura koja nema pretjeranih zahtjeva za navodnjavanjem te moţe uspjeti na raznim vrstama tla. Pošto se danas diljem svijeta proizvode razni hibridni kultivari koji su otporniji na bolesti i štetnike sve manje se uzgajaju lokalni ekotipovi. Stoga je zadatak ovoga rada bio opisati svojstva te ocijeniti potencijal Rapskih crvenih i bijelih te bijelih i ljubiĉastih Istarskih lukova za komercijalnu proizvodnju. Nakon što su posaĊene luĉice sa otoka Raba i presadnice iz sjemena iz Istre praćen je njihov rast i razvoj te je primijenjena potrebna zaštita od bolesti i štetnika. Prije i nakon berbe lukova obavljena su mjerenja da bi se odredili parametri prema deskriptorima za Allium (IPGRI). Nakon opisa temeljem navedenih deskriptora dobiveni podaci su statistiĉki obraĊeni te prikazani u tablicama kao prosjek 10 biljaka svakog ekotipa. Najveće podzemne stabljike tj. lukovice imali su Istarski lukovi dok su nešto manje imali Rapski lukovi. Boja lukovica razlikovala se ovisno o crvenim i ţutim ekptipovima te je bila od ljubiĉasto-crvene do ţuto-bijele nijanse. Tijekom vegetacije listovi svih sorti nisu se razlikovali. Na temelju istraţivanja lukovi su pogodni za uzgoj te su se pokazali kao dobar izbor za upotrebu u kulinarstvu.