| Sažetak | Palijativna skrb je pristup koji poboljšava kvalitetu života pacijenta i njihovih obitelji suočenih s problemima povezanima sa smrtonosnom bolešću, kroz prevenciju i olakšanje patnje putem ranog prepoznavanja, te besprijekorne procjene i suzbijanja boli i drugih problema, fizičkih, psihosocijalnih i duhovnih, što je potvrđeno od strane Svjetske zdravstvene organizacije SZO. Palijativna medicina kao grana medicine podrazumijeva potpunu skrb o bolesniku oboljelom od kronične, neizlječive bolesti kada su preventivne i kurativne metode liječenja iscrpljene. Stručnjaci raznih specijalnosti i struka zajednički surađuju kako bi oboljelima, njihovim obiteljima i prijateljima olakšali suočavanje s bolešću i njenim konačnim ishodom. Palijativna medicina zahtjeva interdisciplinarni i multidisciplinarni pristup palijativnom bolesniku i pri tome pruža medicinsku, psihološku, socijalnu i duhovnu podršku bolesniku i njegovoj obitelji. Začetnik hospicijskog pokreta (kasnije je hospicij preimenovan u palijativnu medicinu) u Europi je gospođa Dame Cicely Mary Saunders rođena u Hertfordshireu u Engleskoj 1918.g. Na području Hrvatske veliko ime vezano za palijativnu medicinu je prof. Anica Jušić, neurolog- redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu koja je aktivni promotor hospicijskog pokreta i palijativne skrbi u Hrvatskoj. Temeljni tim palijativne skrbi trebao bi se sastojati minimalno od medicinskih sestara i liječnika s posebnom obukom, te da ga, ako je moguće, nadopunjuju psiholozi, socijalni radnici i fizioterapeuti. Ostali stručnjaci mogu biti članovi tima, ali češće će raditi kao vanjski suradnici. Kao dio multidisciplinarnog tima, fizioterapeut ima važnu ulogu u pružanju palijativne skrbi. Cilj palijativne rehabilitacije je održavanje i poboljšanje tjelesnih sposobnosti i funkcija što duže moguće sa svrhom poboljšanja kvalitete života. Uloga fizioterapeuta je također i edukacija pacijenta, njegove obitelji i ostatka palijativnog tima o tehnikama transfera s kreveta na kolica, i obrnuto, aktivnom sjedenju na krevetu, pravilnom ustajanju i sjedenju, pravilnom pozicioniranju, vertikalizaciji, pravilnom disanju. Postavljanje jasnih ciljeva je preduvjet da bismo mogli procijeniti aktivnost. Važno je da se uključi pacijent u postupak procjene kako bi imao pozitivan stav o tome, a za fizioterapeuta je bitno da ukaže na sposobnosti koje su netaknute i koje se mogu poboljšati. Pojam palijativne skrbi ušao je u Zakon o zdravstvenoj zaštiti Republike Hrvatske još 2003. godine. Prema nekim procjenama, godišnje u Hrvatskoj palijativnu skrb treba oko 30 tisuća ljudi, no dobije je tek njih 200-tinjak. Da bi problem bio još složeniji Medicinski fakulteti u Hrvatskoj ne drže kolegije o palijativnoj medicine, iako se u inozemstvu iz ovog područja nude specijalizacije i subspecijalizacije. Izravna je posljedica da velik broj hrvatskih studenata medicine ne zna što je to palijativna medicina ili je smatraju marginalnom i nekonkretnom. Većina pacijenata želi da ih se zbrinjava u vlastitim domovima, i to, ako je moguće, do trenutka smrti. Za razliku od toga, mjesto smrti za većinu pacijenata je bolnica ili starački dom. Rastući broj dokaza iz populacijskih istraživanja i istraživanja pacijenata pokazuje da bi većina pacijenata oboljelih od raka radije umrla u svojoj kući. Istraživanja su otkrila da oko 75% ispitanika želi posljednju fazu svog života proživjeti u svom domu. Palijativni postupci, skrb i potpora pružaju se kod kuće, u staračkim domovima, u domovima za stanovanje, u bolnicama i hospicija, ili u drugim okruženjima ako je to potrebno. Palijativnu skrb treba izvoditi na uljudan, otvoren i osjetljiv način, sa osjetljivošću na osobne, kulturne i vjerske vrijednosti, vjerovanja i prakse, kao i zakone pojedine zemlje. Ovisno o definiciji, dostojanstvo se može vidjeti više kao inherentno svojstvo nego kao predmet koji se može oštetiti ili izgubiti. U skladu s takvim pogledom, pred palijativnu njegu postavlja se izazov osiguravanja okolnosti u kojima pacijent može osjetiti i iskazati svoje dostojanstvo. Središnji cilj palijativne skrbi jest postizanje, podrška, očuvanje i poboljšavanje najbolje moguće kvalitete života. Palijativna skrb pruža potporu obitelji i drugim bliskim njegovateljima tijekom pacijentove bolesti, pomaže im pripremiti se na gubitak, a nakon pacijentove smrti nastavlja im pružati podršku u žalovanju ako im je to potrebno. Službe žalovanja prepoznate su kao ključna komponenta palijativne skrbi. Dokumentiranje palijativne skrbi se sastoji od ček-liste, popisa, norme i standarda. Kliničkih smjernica, Popis usluga u palijativnoj skrbi, popis dijagnoza za kompjuterski probir palijativnih pacijenata i edukativni materijali za pacijente i obitelji. Provedenim istraživanjem o dokumentiranju palijativne skrbi putem ček-in liste utvrđen je cilj gdje je uočeno stanje i razlike u stacionarnim ustanovama OŽB Vukovar i Bolnici sveti Rafael. Dobiveni rezultati ukazuju da postoji mala razlika u navedenim ustanovama vezano za dokumentiranje u palijativnoj skrbi te je stanje zadovoljavajuće. Postoji potreba za napredovanjem, usavršavanjem i daljnjim educiranjem kako bi se palijativna skrb podigla na što bolji nivo. Palijativnoj skrbi kao mladoj grani medicine potreban je daljnji razvoj te edukacija osoblja ne samo u zdravstvenim ustanovama nego i u samoj zajednici na području Hrvatske i cijelog svijeta. |
| Sažetak (engleski) | Palliative care is an approach that improves the quality of life of patients and their families faced with problems associated with terminal illness through the prevention and palliation of suffering by early identification, and faultless judgment and control of pain and other problems, physical, psychosocial and spiritual, as confirmed by World Health Organization WHO. Palliative medicine as a branch of medicine implies full care of a patient suffering from chronic, incurable disease when preventative and curative treatment methods are done up Experts of various specialties and the professionals work together to help people, their families and friends face the disease and it is final end. Palliative medicine requires an interdisciplinary and multidisciplinary approach to a palliative patient and provides medical, psychological, social and spiritual support to the patient and his or her family. The originator of the hospice movement (later hospice was renamed in to palliative medicine) in Europe was Mrs. Dame Cicely Mary Saunders, born in Hertfordshire, England, in 1918. On the territory of Croatia, the great name for palliative medicine is prof. Anica Jušić, a neurologist specialist, full professor at the Zagreb Medicine University, an active promoter of hospice movement and palliative care in Croatia. The basic team of palliative care should consist of a minimum of nurses and physicians with special training and, if possible, be supported by psychologists, social workers and physiotherapists. Other experts may be members of the team, but more often they will work as consultants. As part of a multidisciplinary team, physiotherapist plays an important role in providing palliative care. The goal of palliative rehabilitation is to maintain and improve physical abilities and functions as long as possible for the purpose of improving the quality of life. The role of a physiotherapist is also the education of the patient, his or her family and the rest of the palliative team on transfer techniques from the beds on to the wheel-chairs, and vice versa, active sitting on the bed, proper standing up and sitting down, proper positioning, verticalization, proper breathing. Setting clear goals is a prerequisite for us to evaluate our activity. It is important to involve the patient in the process to use his or her judgment in order to have a positive attitude about it, and for a physiotherapist it is important to point to abilities that are intact and which can be improved. The concept of palliative care has entered into the Health Care Act of the Republic of Croatia in 2003. According to some estimates, annually in Croatia, some 30,000 people need palliative care, but only 200 of them get it. But the problem is getting even more complicated as the Medical Universities in Croatia do not hold palliative medicine courses, although specialization and subspecialization in those fields are offered abroad. The direct result is that a large number of Croatian medical students do not know what palliative medicine is or it is considered to be marginal and unreliable. Most patients want to be taken care of in their own homes, if possible, until the moment of death. On the contrary, the place of death for most patients is hospital or nursing old people s home. A growing number of evidence from population surveys and patient research shows that most cancer patients would rather die in their home. Studies have revealed that about 75% of respondents want the last stage of their life to live in their home. Palliative procedures, care and support are provided at home, in nursing homes, in old people s homes, in hospitals and hospices, or in other places if needed. Palliative care should be conducted in a polite, open and sensitive way, with sensitivity to personal, cultural and religious values, beliefs and practices, as well as the laws of each country. Depending on the definition, dignity can be seen more as an inherent property than an object that can be damaged or lost. In accordance with such a view, palliative care is challenged to ensure the circumstances in which the patient can feel and demonstrate his or her dignity. The central aim of palliative care is to achieve, support, preserve and improve the best possible quality of life. Palliative care provides support to family and other close carers during a patient's illness, helps them prepare themselves for loss, and after the patient's death continues to support them in grievance if they need it. Mourning services are recognized as a key component of palliative care. Documentation of palliative care consists of checklists, lists, rates and standards, clinical guidelines, lists of palliative care services, Vukovar and Saint Rafael Hospital. The obtained results indicate that there is little difference in the mentioned institutions in documenting palliative care and the situation is satisfactory. There is a need for advancement, further training and further education to bring the palliative care to a better level. As a new branch of medicine palliative care needs further improvementas as well as education not only in medical institutions but also in the communities of Croatia and the whole world area. |
