Glavni zadatak ovoga rada je prikazati kretanja slatkovodnog ribarstva kroz razdoblje od 1950. do 2008. s obzirom na različite događaje koji su se odrazili na ovu granu poljoprivredne proizvodnje. Ribolov te konzumacija ribe je stara gotovo kao i čovječanstvo. Kontinentalni dio Republike Hrvatske zbog svojeg iznimno dobrog položaja odgovara svim zahtjevima slatkovodnog ribarstva. Razvoj uzgoja slakovodne ribe u Hrvatskoj ima tradiciju više od jednog stoljeća. Najviše proizvodnih površina za uzgoj slatkovodne ribe bilo je osamdesetih godina , a najmanje pedesetih godina. Treba napomenuti 1983. godinu koja je ocijenjena kao najbolja za domaće ribarstvo kada je ulovljeno rekordnih 16.400 tona ribe. Nadalje, pozitivna proizvodnja se nastavlja sve do 1992. godine, koja je bila prekretnica lošeg stanja prema količini ulovljene ribe. Već u sljedećih nekoliko godina zbog ondašnjih zbivanja ulov ribe pokazuje pad čak za 70% u odnosu kakav je tijekom početka osamdesetih godina. Najveća količina nasada od 1.400 kg/ha bila je sedamdesetih godina , najmanja pedesetih godina oko 400kg/ha. Utrošak hrane je bio najveći u osamdesetim godinama, a najmanji u samim počecima pedesetih godina. Slatkovodno ribarstvo na tlu Republike Hrvatske karakterizira dvije vrste riba odnosno dvije različite tehnologije proizvodnje. U nizinskim područjima najzastupljenija je šaranska vrsta, a u gorskim predjelima na brzim i hladnim vodama veću ulogu uzimaju pastrvska ribogojilišta. Znači, na području slatkovodnog ribarstva nešto više od 95% zauzimaju ribnjaci samo sa dvije spomenute vrste. Razvojem modernog društva, kupac traži što svježiju ribu i to je jedan od razloga što se riba plasira na tržište u živom stanju.