Oštećenje vida predstavlja veliki problem obzirom da vizualna informacija čini oko 90% podataka koje primamo. Vidom upoznajemo i razaznajemo svijet u kojem živimo, dobivamo informacije o svemu što nas okružuje. Osobe s oštećenjem vida drugim osjetilima kompenziraju nedostatak vida. Osobe s oštećenjem vida žive u našoj sredini i njihov broj je u porastu. Od zdravih osoba razlikuju se samo po količini vida kojim se služe. Sestrinska skrb za bolesnika s oštećenjem vida provodi se kroz proces sestrinske skrbi. Ciljevi sestrinske skrbi su usmjereni bolesnikovoj prilagodbi na novonastalo stanje, prihvaćanju tuđe pomoći na putu ka najvišem mogućem stupnju samostalnosti. Komunikacijske vještine medicinske sestre moraju biti prilagođene specifičnim stanjima i problemima osoba s oštećenjem vida. Medicinska sestra inicira komunikaciju i izgrađuje odnos u kojem se bolesnik osjeća sigurno. Da bi to postigla mora imati znanje i umijeće slušanja, biti otvorena, iskrena, dosljedna; u komunikaciji mora s poštovanjem u potpunosti prihvatiti bolesnika, a način komunikacije mora biti prilagođen bolesniku. Humani, holistčki pristup te partnerski, empatijski odnos uz bezuvjetno prihvaćanje osobe s oštećenjem vida vodi ka pozitivnim ishodima bolesnikovih problema, odnosno ka osamostaljenju osoba s oštećenjem vida te ka podizanju njihova samopouzdanja. Cij ovog rada je prikazati specifičnosti sestrinske skrbi za bolesnike s oštećenjem vida.