Hospitalizacija djeteta predstavlja veliki problem za dijete jer uz pozitivan utjecaj koji donosi (liječenje bolesti) često doprinosi i mnogim negativnim utjecajima koji se izrazito odražavaju na dijete. Svako odvajanje iz okoline na koju je do tada bilo naviknuto, dijete teško prihvaća što može uzrokovati brojne psihološke i socijalne probleme. Zbog toga je važno puno pažnje posvetiti hospitalizaciji naših najmlađih. Tijekom hospitalizacije djeca najčešće prolaze kroz 3 faze: razdoblje protesta, razdoblje očaja i razdoblje prividne prilagodbe. Psihološke i tjelesne teškoće koje dijete doživaljava zbog dugotrajnog boravka u bolnici ili sličnim ustanovama nazivaju se hospitalizam. Hospitalizmu treba posvetiti puno pažnje zbog negativnog utjecaja koji ostavlja na dijete čije su posljedice vidljive i kasnije povratkom kući. Hospitalizam je sustavno opisao Bowlby godine 1951. kao progresivan psihološki proces koji je usko povezan s razvojem djeteta uzrokovan nezadovoljstvom emotivnih potreba djeteta. Prava djeteta nastala su postupno iz ljudskih prava ponajprije u obliku preporuka, a kasnije u obliku deklaracija i konvencija. Postupci prema djetetu u bolnici pokušavaju se učiniti što humanijima. Bolnička okolina nastoji biti što ugodnija djetetu, vodi se izrazita briga o indikacijama za hospitalizaciju, posjete nisu ograničene, stvoreni su prikladni uvjeti za zajednički boravak roditelja s djecom u bolnici te se uvode mnogi drugi sadržaji koji su prihvatljivi za djecu u cilju smanjenja straha od hospitalizacije. U današnje se vrijeme zadovoljstvo pacijenta u bolnici smatra veoma važnim pokazateljem kvalitete zdravstvene skrbi. Njegovo je zadovoljstvo jedan od glavnih ciljeva zdravstvene skrbi te mora biti evaluirano kroz percepciju korisnika usluga. Fizioterapija mora pružiti najdjelotvorniju uslugu kako bi se zadovoljile potrebe djeteta i obitelji kod kuće, u školi i u bolnici te kako bi se osiguralo da se dijete razvije u svoj optimalni potencijal.