Sažetak | U ovom preglednom radu ukazuje se na kompleksnost i važnost igre u sklopu fizioterapijske intervencije. Igra se definira na različite načine, no ne možemo je potpuno i nepogrešivo obuhvatiti jednom operacionalnom definicijom. Ipak, igru smatramo najznačajnijom te osnovnom aktivnošću u djeteta, predstavlja ključni aspekt dječjeg fizičkog, intelektualnog te društvenog razvoja. Budući da prvih nekoliko godina dijete provodi samo u igri, možemo na nju gledati kao na pokazatelj pravilnog motoričkog razvoja. U radu se nude različiti načini poticanja razvoja kroz igru i kretanje od rođenja do školskog razdoblja. Upravo nam poznavanje normalnog razvoja omogućava da lakše prepoznamo odstupanja. Nadalje, rad obuhvaća i neke važnosti vezane uz igru i igračke kod djece s različitim poteškoćama i oštećenjima što fizioterapeutima daje smjernicu na što je potrebno obratiti pažnju prilikom planiranja intervencije. S obzirom na važnost igre i poznavanje da programi fizioterapije mogu često biti dugotrajni, zamorni i bez motivacije za dijete naglašava se važnost igre, zapravo nam igra pomaže učiniti tretman zabavnijim te djetetu daje osjećaj sigurnosti. Igra služi kao posrednik koji omogućava da dijete u potpunosti surađuje sa fizioterapeutom uz korištenje fizioterapijskih postupaka koji odgovaraju individualno potrebama djeteta. Prikazani su načni primjene igre kod različitih tehnika, koncepta, postupaka u sklopu fizioterapije pri čemu se naglašava važnost igre, ali se pritom igra ne shvaća kao jedina, ali se i ne zanemaruje.
Integracija rada napravljena je s ciljem da se naglasi važnost pravovremenog otkrivanja različitih odstupanja u djece što nam je ujedno i preduvjet uspješne rehabilitacije. Upućuje se na potrebu holističkog pristupa, da dijete bude aktivni sudionik pri čemu nam je važan adekvatan odabir igračaka i igra. Izuzev navedenog, jako je važno da u intervenciji s djetetom do izražaja dođe kreativnost fizioterapeuta, pri čemu se tretman prilagođava stanju djeteta te katkad improvizira u odabiru rekvizita i igračaka. Budući da su djeca biološki najosjetljivija skupina naš zadatak jest da roditeljima, ali i djeci omogućimo što manje stresa u rehabilitaciji djeteta, ali i što kvalitetniji život. |