Izloženost psihoaktivnim tvarima predstavlja veliki javnozdravstveni problem. Psihoaktivne tvari stvaraju psihičku i fizičku ovisnost. Za psihičku ovisnost je karakterističan osjećaj zadovoljstva i želja za ponovnom konzumacijom droge kako bi se izazvala ugoda. Fizička ovisnost je stanje izazvano ponavljajućim uzimanjem droge koje zahtjeva njezino kontinuirano uzimanje kako bi se spriječilo nastajanje neugodnih simptoma apstinencije te kako bi se postiglo djelovanje kakvo je u početku izazivala manja količina psihoaktivne tvari. Postoji i kombinacija psihičke i fizičke ovisnosti. Ovisnost je kronična recidivirajuća bolest, koja zahtijeva specijaliziran tretman, dugotrajnu skrb i praćenje. Prema načinu djelovanja na svijest, razlikujemo: stimulanse, depresante, opioide, halucinogene, nikotin i marihuanu. Najčešće supstance odnosno psihoaktivne tvari koje ovisnik koristi su: opijum, sintetički opijati-amfetamin, heroin, kokain (crack i list koke) te kanabis. Zlouporaba droga prisutna je u svim dobnim skupinama, a najveći postotak prisutan je kod adolescenata. Neki od razloga posezanja mladih za drogom su nedostatak pravih životih vrijednosti, modernizacija društva, zanemarivanje od strane roditelja i bliskih osoba, nedovoljna posvećenost društva, nezrelost, psihička nestabilnost, znatiželja te velika raširenost psihoaktivnih tvari. Ovisnik se neprimjereno ponaša, zanemaruje svoje obaveze, mijenja mu se duštveni život i okruženje, gubi prijatelje, dolazi do napetosti i sukoba u obitelji te raskidanja ili narušavanja bliskih veza. Zadatak zdravstvenih djelatnika je predlaganje i provođenje specifičnih i konkretnih mjera kako bi se zlouporaba sredstava ovisnosti držala u granicama podnošljivosti za zajednicu. Psihoterapija je metoda koja se koristi za liječenje ovisnosti. Lijekovi se primjenjuju kao dodatna terapija. Vrlo su česti recidivi, naročito u drugoj fazi liječenja u kojoj se ovisnika uči i navikava na život bez droge. Za liječenje ovisnosti o psihoaktivnim tvarima važan je veliki trud i svakodnevno zalaganje zdravstvenog tima te podrška u grupnim terapijama i podrška obitelji. Programi prevencija ovisnosti trebali bi se provoditi od najranije dobi, počevši od vrtića i malih školi, a posebno bi trebali biti usmjereni na adolescente koji su najugroženija populacija