Sažetak | Sindrome prenaprezanja definiramo kao oštećenje mišićno-koštanog sustava koja
nastaju kao posljedica dugotrajne ponavljajuće mikrotraume čiji kumulativni učinak
nadjačava reparativnu sposobnost tkiva. U prenaprezanja u području stopala ubrajaju se:
sindrom prenaprezanja Ahilove tetive, plantarni fascitis, prednji i stražnji sindrom sraza
(impingement) gornjega nožnog zgloba, tendinitis m. flexor hallucis longusa, te tendinitis m.
tibialis posteriora. Pravovremeno postavljanje dijagnoze vrlo je bitno kao i detaljna
fizioterapijska procjena. Fizioterapijska procjena kod različitih sindroma prenaprezanja u
području stopala sastoji se od procjene izgleda stopala, mjerenja boli, mjerenja cirkularnosti
stopala, mjerenja opsega pokreta, procjene mišićne snage te specifičnih testova za pojedine
sindrome prenaprezanja. Vrlo je važno prosuditi i utvrditi ozbiljnost ozljede jer na temelju
procjene planiramo intervenciju, dugoročne i kratkoročne ciljeve. Liječenje sindroma
prenaprezanja lokomotornog sustava najčešće je neoperativno, a samo je iznimno potrebno
kirurško liječenje. Neoperativno liječenje, koje treba početi što ranije, sastoji se od
kratkotrajnog prestanka, odnosno modifikacije športske aktivnosti, primjeni pojedinih
procedura fizikalne terapije, vježbama istezanja i jačanja zahvaćene skupine mišića uz
djelovanje na predisponirajuće čimbenike. Program mora biti individualno prilagođen s
obzirom na lokalizaciju i na stadij bolesti te šport i rad iz kojeg pojedinac dolazi. Vodeće
mjesto u prevenciji i u liječenju sindroma prenaprezanja imaju vježbe istezanja. Tijekom
rehabilitacijskog postupka potrebno je mijenjati oblike, trajanje i intenzitet aktivnosti, ovisno
o tijeku rehabilitacijskog procesa. Takvim načinom i pristupom rehabilitacijski će tijek završiti
uspješnim povratkom na rad i šport uz puno opterećenje. |