Djetinjstvo je razdoblje čovjekova života u kojem dolazi do formiranja ličnosti te prve socijalizacije, emocionalnog, motoričkog i kognitivnog razvoja. Svako je dijete individua za sebe, no svakom je potrebna pažnja i tjelesna blizina roditelja i bliskih osoba. Od novorođenačkog do adolescentnog razdoblja svako se dijete razvija i raste svojim tempom. Na djetetov rast i razvoj utječu mnogi unutarnji i vanjski čimbenici i kako bi taj razvoj bio kvalitetan potrebno je zadovoljiti njegove osnovne potrebe. Jedna od izražajnijih unutarnjih potreba djeteta potreba je za igrom. Igra je slobodna aktivnost koja svakom djetetu pruža ugodu i ne bi trebala predstavljati samo aktivnost kojom dijete krati vrijeme i umanjivati dosadu, već bi dijete kroz igru trebalo učiti i razvijati se. Igra je dječji prozor u svijet i ono kroz igru promatra sve oko sebe, istražuje, stvara nova prijateljstva, socijalizira se, uči kontrolirati svoje emocije, tjelesno se razvija i uči ponašanja koja će moći koristiti u budućnosti. Proučavanjem igre bave se autori iz mnogih područja jer je ona multifunkcionalna aktivnost. Multidisciplinaran pristup proučavanju igre omogućava shvaćanje svih pozitivnih učinaka igre na cjelokupni razvoj djeteta. Dijete je u igri slobodno, sigurno i samopouzdano. Ona djeca koja se više igraju pokazuju bolje rezultate u rastu i razvoju sukladno kronološkoj dobi u kojoj se nalaze. Dječju igru ne treba forsirati jer je ona iskonska dječja potreba, no uvijek ju treba poticati. Osim utjecaja na rast i razvoj, igra znatno utječe i na smanjenje negativnih učinaka hospitalizacije kod djece. Separacija od roditelja i strah od nepoznatog kod djeteta mogu izazvati osjećaje stresa, straha i bijesa za vrijeme boravka u bolnici. Medicinske sestre najčešće su te koje igrom kao aktivnošću koja je djetetu poznata i ugodna smanjuju negativne učinke hospitalizacije. Igra je aktivnost koju odrasli trebaju u što većoj mjeri poticati kod djece i dopustiti im da kroz nju upoznaju sebe i sve ono što ih okružuje, da uče, rastu i razvijaju se