Bol u donjem djela leđa globalni je problem i jedan je od najčešćih razloga posjeta liječniku u zapadnim zemljama. Definira se kao bol koja se javlja između marginalnog područja 12-og rebra i proksimalnog djela bedara tj. glutealne regije. Većinski dio oboljele populacije (85 90%) ne demonstrira specifičnu patologiju te se faktori koji doprinose boli nalaze u fizičkim, kognitivnim i psihosocijalnim domenama te domenama koje se tiču životnog stila i zanimanja. Inicijalni mehanizmi razvoja ozljede i/ili boli su različiti te mogu podrazumijevati jedan specifičan trenutak kod kojeg je došlo do preopterećenja tkiva, ili pak akumulaciju opterećenja koje nadilazi sposobnosti regeneracije tkiva kroz određeni vremenski period. Bol u lumbalnoj kralješnici često je okarakterizirana promjenama u posturi i obrascima pokreta što rezultira poremećajima kontrole pokreta i opterećenja na tkiva. Mišići trupa zaslužni za smanjenje opterećenja na pasivne strukture kralješnice, zadatak im je održati uspravnu posturu tokom dana, te također moraju biti aktivni prilikom obavljanja aktivnosti kao što su podizanje i nošenje tereta što ukazuje na utjecaj mišićne izdržljivosti trupa kod boli donjeg djela leđa. Subjektivni pregled najčešće se sastoji od razgovora sa pacijentom i evaluacijskih upitnika, te pomaže terapeutu u postavljanju inicijalne hipoteze i klasificiranju pacijentovih simptoma. Što se tiče objektivne fizioterapijske procjene znastveni radovi navode kako je identifikacijom disbalansa u omjeru izdržljivosti između fleksorne, ekstenzorne muskulature trupa moguće identificirarati osobe koje boluju ili imaju rizik razvijanja neke vrsti boli lumbalne kralješnice. Oblik intervencije koji se propisuje sa ciljem povećanja mišićne izdržljivosti kod boli donjeg djela leđa su terapijske vježbe. Primarni fiziološki učinci izazvani vježbama izdržljivosti su povećanje broja mitohondrija i kapilarizacija mišićnog tkiva što rezultira većom proizvodnjom stanične energije i razmjenom plinova unutar mišićnog tkiva. Zajedničko svim pristupima terapijskim vježbama jest pretpostavka kako je način na koji se osoba kreće, odražava posturu i aktivira mišiće na neki način relevantan sa pacijentovim simptomima. U okviru povećanja mišićne izdržljivosti, a time i stabilnosti kralješnice, klinički cilj trebao bi biti proporcionalno i balansirano povećanje izdržljivosti u svim mišićima koji se nalaze oko kralješnice i stabiliziraju kralješnicu. Kod propisivanja terapijskih vježbi potrebno se voditi temeljnim načelima vježbi kao što su specifičnost/selektivnost i princip preopterećenosti. Ovisno o rezultatima pacijentove evaluacije i njegovim funkcionalnim aktivnostima mijenjaju se međuovisni parametri intenziteta, volumena, frekvencije u svrhu postizanja napretka u mišićnoj izdržljivosti ili drugim poljima neuromišićne funkcije. Smatra se da kada je cilj treninga povećati izdržljivost mišića koristi se veći broj ponavljanja i manji intenzitet. Preporučaju se lagana do srednje teška opterećenja (40-60% 1RM), te savladavanje istih kroz veći broj ponavljanja (>15). Periodi odmora između vježbi također bi trebali biti nešto kraći (<90 s). Daljnja istraživanja su potrebna sa sistematičnim upravljanjem intenzitetom, volumenom i frekvencijom terapeutskih vježbi kako bi odredili optimalnu dozu istih