Sažetak | Različite situacije kod bolesnika mogu zahtijevati kontrolu dišnog puta. Ovakve situacije do kojih mogu dovesti različiti uzroci predstavljaju po život opasna stanja. Najčešće se radi o gubitku svijesti, posljedici traume, alergijske reakcije, prisustvu stranog tijela u gornjem dišnom putu te prilikom uvoda u anesteziju zbog dijagnostičkih ili terapijskih zahvata. Disanje uključuje: ventilaciju pluća, izmjenu plinova između pluća i krvi, transport plinova kisika i ugljikova dioksida u krvi, izmjenu plinova između krvi i tkiva i upotrebu kisika u staničnom metabolizmu. Organi respiratornog sustava su: nos, ždrijelo, grkljan, dušnik, bronhi i pluća. Gornji respiratorni organi se nalaze na glavi i vratu, a to su: nos, nosna šupljina, ždrijelo, grkljan i pridružene strukture. Donji respiratorni organi su smješteni u toraksu, a to su: dušnik, bronhi i pluća. Za kontrolu dišnog puta danas nam stoje na raspolaganju razne neinvazivne tehnike poput asistirane ventilacije, endotrahealne intubacije itd. Kod bolesnika koji spontano ne diše, najbolje je izravnom laringoskopijom postaviti endotrahealni tubus i tako ventilirati bolesnika. Otežana intubacija definira se kao nemogućnost uvođenja endotrahealnog tubusa od strane iskusnog anesteziologa nakon tri pokušaja. Razlikuju se tri moguće situacije kod otežane intubacije: otežana ventilacija, otežana intubacija i otežana ventilacija i intubacija. Stoga kad se govori o važnosti uspostave dišnog puta potrebno je imati posebno educiran kadar jer je tanka granica između rutiniranog postupka u kontroliranim uvjetima i nepredvidivosti ljudske anatomije koja može stvar pretvoriti u noćnu moru svakog člana tima. |