Ples i pokret u terapijskoj varijanti razumijevaju se kao kreativni procesi koji za cilj imaju integraciju pojedinca u dimenzijama tjelesnosti, emotivnosti, kognicije i socijalnosti. Prije nego su američke plesačice ples postavile kao terapijski medij, on se kroz povijest čovječanstva pojavljivao kao inicijacijski ritual te se postepeno kultivirao do svoje najefikasnije forme. U terapijskom i kliničkom kontekstu bilježe se značajni rezultati primjene plesa i pokreta u redukciji nepoželjne simptomatike širokog spektra poremećaja. U duhu takvih rezultata, ovaj će rad pluriperspektivno iznijeti znanja i rezultate do kojih je došlo dugogodišnjim terapijskim prakticiranjem plesa i pokreta u rasponu mentalnih, onkoloških i senzoričkih poremećaja. Terapija plesom i pokretom ima značajno mjesto u kontekstu poboljšanja funkcionalnih, emocionalnih i subjektivnih sposobnosti, kod stjecanja novih uvida o vlastitim potrebama, ciljevima i strategijama, pri duhovnoj i psihosocijalnoj dobrobiti te na kvalitetu života koja podrazumijeva cjelokupno zdravlje; od pokretljivosti do interpersonalnih odnosa. U tom smjeru bit će iznijete pojedine tehnike i intervencije, kao i struktura plesnog procesa, terapijske seanse te brojni pozitivni terapijski učinci. Ples se može okarakterizirati kao urođeni specifični izraz čovjekove nutrine, koji je pokretom tijela u mogućnosti iznjedriti intrapersonalna zbivanja pojedinca različitih intenziteta i tipova. Kako je ples medij koji je u stanju transformirati misao, ideju, osjećaj i emociju u vizualno prepoznatljivu formu koja za sobom ne povlači samo fizičku dobrobit nego se proteže kroz psihičko i socijalno stanje pojedinca te stoga posjeduje značajan pozitivan utjecaj na kvalitetu života vrlo je učinkovita psihoterapijska metoda pri zbrinjavanju depresivnog poremećaja. Nadalje, u mentalnom zdravlju, terapija plesom i pokretom kroz stimulaciju određenih plesnih pokreta značajan je fenomen koji pridonosi rješavanju ili smanjenju ostalih kompleksnih problema kao što su poremećena slika tijela, nepovoljni intelektualni ili emocionalni uvjeti koji otežavaju realizaciju emocionalnih potreba. Ples i pokret posjeduju transdisciplinarni karakter koji se proteže teorijskom, praktičnom i edukacijskom dimenzijom djelovanja te se koristi kao odgojno obrazovna metoda koja utječe na cjelokupni razvoj, uravnoteženost i formaciju osobnosti djeteta te je vrlo poželjna metoda kod djece oboljele od raka. U vidu motoričkih sposobnosti ples doprinosi koordinaciji, ravnoteži, 6 brzini, frekvenciji pokreta, izdržljivosti te eksplozivnosti i fleksibilnosti. Upravo zbog brojnih plodonosnih učinka spram teškoća koje otežavaju svakodnevno funkcioniranje te se stoga negativno odražavaju na kvalitetu života, radno terapijska disciplina uvažava narav i značenjski aparat plesa i pokreta kao terapijskog medija te zbog vlastite usklađenosti s navedenom terapijskom koncepcijom zagovara i ističe vrijednost reparativne uloge plesa i pokreta.