Demencije spadaju u skupinu poremećaja mozga, karakteriziranih ireverzibilnim kognitivnim oštećenjem. Obilježene su općim oštećenjem intelektualnog funkcioniranja, često s oštećenim pamćenjem, teškoćama u računanju, smetenošću, promjenama raspoloženja i emocija, oštećenjem prosudbe i apstrakcije, smanjenim govornim sposobnostima, te poremećenom orijentacijom. Demencija je bolest koja se razvija sporo i progresivno, pa tako postoji 7 stadija demencije. Demenciju može uzrokovati više od 50 različitih uzroka. Postoji puno vrsta različitih demencija, no najčešće su Alzheimerova demencija (AD), vaskularna demencija (VD) i frontotemporalna demencija (FTD), koje su ujedno i detaljnije opisane. Uz mnoštvo poremećaja koji se javljaju, velik naglasak je na poremećaje u ponašanju. Poremećaji ponašanja uključuju lutanje, nemir, vikanje, bacanje, udaranje, odbijanje liječenja, ometanje osoblja, nesanicu i plakanje. Kako bi se neželjeno ponašanje spriječilo, ili barem umanjilo, poduzimaju se brojne mjere opreza. Osobe oboljele od demencije gube niz kognitivnih, socijalnih i emotivnih vještina, te s vremenom mijenjaju svoju osobnost, stoga jako veliku važnost ima terapijska komunikacija. Terapijska komunikacija je odnos između profesionalnog zdravstvenog djelatnika i bolesnika kojemu je potrebna pomoć. Cilj terapijske komunikacije je poboljšanje bolesnikovog zdravstvenog stanja i opće dobrobiti. Koristi se niz strategija i tehnika, među kojima je najviše istaknuta „Message“ terapijska komunikacija. Svako pojedino slovo označava jednu strategiju. Svaka osoba je drugačija, stoga treba imati na umu da se svakoj osobi pristupa individualno, a zdravstveni djelatnik treba znati prepoznati bolesnikove želje i potrebe. Osobu treba znati „čuti“, a ne samo slušati, i „vidjeti“, a ne samo gledati. Bitno je oboljelu osobu liječiti, ali terapijom bez farmakoloških lijekova. Terapija bez lijekova ima nekoliko ciljeva: održavanje relevantnih sposobnosti, poticanje kvalitetnog samostalnog života, jačanje osjećaja vlastite vrijednosti, poboljšanje kvalitete života. Terapije bez lijekova mogu na mnoga područja pozitivno utjecati: one olakšavaju nošenje sa simptomima bolesti i njenim posljedicama, poboljšavaju raspoloženje i pridonose tome da kognitivne funkcije ostanu dulje održane; one jačaju vjeru u sebe i osjećaj zajedništva, posreduju sigurnost i skrovitost, te umanjuju stres i upadljivost u ponašanju i imaju dokazano manju potrebu za smirujućim sredstvima ili mjerama za smanjenje slobode. U terapijske postupke ubrajamo psihoterapijske postupke, kognitivne postupke, tjelesni trening, ergometriju, likovnu terapiju, glazboterapiju i specifične postupke kod teške demencije.