Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, moždani udar je klinički sindrom, cerebrovaskularni poremećaj, definiran kao naglo nastali žarišni ili globalni neurološki deficit koji traje dulje od 24 sata ili dovodi do smrti. Razlikujemo dvije vrste moždanog udara, a to su ishemijski moždani udar i hemoragijski moždani udar. Dijagnoza moždanog udara se postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda i dijagnostičke obrade. Rehabilitacija nakon moždanog udara složen je proces. Za većinu ljudi s moždanim udarom, fizikalna terapija je osnova u procesu rehabilitacije. Pomagala za kretanje kao što su invalidska kolica, hodalice i štapovi/štake mogu biti korisni. Normalan hod je složena motorička aktivnost koja zahtijeva istodobnu, koordiniranu i harmoničnu asimetričnu aktivnost velikog broja različitih segmenata tijela. Svaki poremećaj normalne funkcije hoda smanjuje stupanj kvalitete života pojedinca pa je stoga i uloga reedukacije normalnog ili što normalnijeg hoda nakon oštećenja mozga iznimno bitna u rehabilitaciji bolesnika s oštećenjem središnjeg živčanog sustava. Kod djelomično otežanog hoda za omogućavanje i poboljšanje kretanja primjenjuju se štapovi, štake i hodalice. Pri tome je važno bolesnike educirati za primjenu pomagala i kada je potrebno standardno pomagalo prilagoditi potrebama bolesnika. Iako 65-85 % osoba nakon doživjelog moždanog udara nauči hodati samostalno u prvih šest mjeseci nakon moždanog udara većina to radi nepravilno. Osobe nakon moždanog udara provode većinu rehabilitacije učeći hodati za razliku od drugih aktivnosti. Potrebno je shvatiti koja oštećenja primarno utječu na hod kod individualaca jer to pomaže u odabiru efektivnih strategija reedukacije hoda.