Ankilozantni spondilitis je kronična, upalna, reumatska bolest iz reda serongativnih spondiloartritisa. Bambusov štap, genetska predispozicija, antigen HLA B 27, ''stav skijaša'' neki su od nalaza specifični i prepoznatljivi za ovu bolest. Bolest pogađa mlade ljude, češće mušku populaciju u dobi od 17 40 godina, ali ni žene nisu isključene iz dijagnoze ankilozantnog spondilitisa. Dijagnosticiranje može potrajati zbog nejasnih simptoma, koji se javljaju više mjeseci prije nego što se pacijent uopće obrati liječniku opće medicinske skrbi. Simptomi koje pacijent osjeća su križobolja, bolnost u ostalim zglobovima, umor, jutarnja zakočenost, oticanje zglobova, anksioznost. Fizioterapija je jedan od najbitnijih elemenata strategije liječenja i upravljanja ovom bolesti. Polazna stanica provedbe fizioterapijskih postupaka je fizioterapijska procjena. Provodi se subjektivni pregled, a potom objektivni dio pregleda sa mjernim instrumentima kako bi se analizom utvrdilo stanje pacijenta te postavili efikasni i realni ciljevi koji se ostvaruju preko fizioterapijske intervencije. Osnovni ciljevi fizioterapije u ankilozantnom spondilitisu su: smanjivanje bola, ukočenosti i deformiteta te što dulje održavanje aktivnog stila života. Fizioterapijska intervencija kod osoba sa ankilozantnim spondilitisom uključuje terapijske vježbe povećanja opsega pokreta, terapijske vježbe za povećanje mišićne snage i mišićne jakosti, terapijske vježbe za povećanje aerobnog kapaciteta i kardiorespiratorne izdržljivosti, balneoterapiju, posturalni trening te primjenu fizikalnih postupaka poput ultrazvuka i elektroterapije. Edukacija pacijenta sa ankilozantnim spondilitisom je također zadaća fizioterapeuta, a često obuhvaća savjete o aktivnostima koje najpovoljnije djeluju na pacijentovo stanje s obzirom na dijagnozu, kao i savjetovanje o najpovoljnijim ergonomskim rješenjima u svakodnevnici pacijenta. Osobe sa ankilozantnim spondilitisom mogu ponašanjem i prilagodbom okoline pridonijeti povoljnom tijeku bolesti bez obzira na trenutačni status bolesti. Pristup liječenju u kojem se ažurno potiče pacijenta da što više i sam aktivno sudjeluje u liječenju, rehabilitaciji i preuzimanju odgovornosti u odlukama vezanim za svoju bolest, u konačnici rezultira boljim ishodom.