Traheotomija je kirurški postupak kojim se pravi otvor (traheostoma) na prednjoj stjenci vratnog dijela dušnika. Traheotomijom se omogućava disanje tj. ulazak zraka u donje dišne putove. Jedna je od najstarijih kirurških zahvata, a prve zapise nalazimo u ranim Egipatskim zapisima iz 3600 g. p.n.e. Prvu perkutanu dilatacijsku traheotomiju preko žice vodilice uveo je američki kirurg Pat Ciaglia 1985.g. u New Yorku. Drugu tehniku PDT uz upotrebu Howard-Kellyjeva forcepsa, gdje vodilica prolazi kroz forceps opisali su Griggs i suradnici 1990.g. 2000.g. Byhann je izmijenio Ciaglia Blue Rhino tehniku. Tom tehnikom se smanjuje rizik ozljede stražnjeg dijela dušnika i intraoperativno krvarenje. Uvođenjem PDT u kliničku praksu se značajno povećao broj traheotomiranih bolesnika. Traheostoma može biti privremena, koja se izvodi kao metoda privremenog liječenja i trajna, u slučajevima liječenja karcinoma grla. Najčešće se izvodi kod bolesnika koji imaju potrebu za dugotrajnom mehaničkom ventilacijom te kojima je potrebna česta toaleta dišnih putova. Traheotomija se izvodi u lokalnoj ili lokalno potenciranoj anesteziji, infiltracijskoj anesteziji ili u općoj endotrahealnoj anesteziji ako je bolesnik prethodno intubiran. Indikacije za perkutanu dilatacijsku traheotomiju su kao i za standardnu traheotomiju, kod svih bolesnika kojima prijeti ili se razvila respiratorna insuficijencija. Perkutana dilatacijska traheotomija je elektivan zahvat, izvodi se u Jedinici intenzivnog liječenja na bolesničkom krevetu. Uvijek se izvodi planirano, a nikada kada postoji hitna indikacija za traheotomiju. Nakon formiranja traheostome postavlja se trahealna kanila. Potrebno je često provoditi toaletu traheostome i kanile, ovisno o količini sekreta, krvarenju i infekciji. Aspiracija je postupak uklanjanja sekreta iz dišnih putova bolesnika upotrebom aspiracijskih katetera. Bolesnika je potrebno poticati na iskašljavanje ukoliko je to moguće. Najčešća komplikacija traheotomije je krvarenje koje nastaje neposredno nakon zahvata. Uz krvarenje je mogu javiti infekcije, potkožni emfizemi te pneumotoraks. Bolesnici kojima je postavljena traheostoma često na to gledaju kao na veliki hendikep. Traheostoma im stvara osjećaj nemoći i nesigurnosti, postaju potišteni jer su uvjereni da će im to narušiti kvalitetu svakodnevnog života. Takvim bolesnicima je potrebna stručna pomoć te psihička potpora zbog mijenjanja životnih navika i načina života te privikavanje na život s traheostomom.