Down sindrom najčešća je zabilježena malformacija s kojom se susreće čovječanstvo suvremenog doba. Isti nije potrebno samo prepoznati već je potrebno na sve moguće načine sudjelovati u terapijskim i inkluzivnim postupcima za osobe kojima je isti dijagnosticiran kako bi društvo ispunilo svrhu zajedništva te humanošću pripadnika omogućilo da potrebite osobe ostvare normalan i dostojanstven život uz ostvarivanje i poštivanje svih prava koje istim osobama, ali i njihovim obiteljima, i pripadaju. Naime, osobe kojima je dijagnosticiran Down sindrom nemaju samo karakterističan izgled, već se iste susreću i s mnogo poteškoća prilikom svog rasta, razvoja, odrastanja, ali i obavljanja svakodnevnih aktivnosti. U pogledu otklanjanja i ublažavanja zdravstvenih i smanjenja neurorazvojnih teškoća, timska suradnja ključ je uspjeha u (re)habilitaciji osoba s Down sindromom upravo zbog različitog pristupa velikog broja stručnjaka koji unutar tima djeluje upravo na područje svoje specijalnosti. Prema tome, rad navodi multidisciplinarni, interdisciplinarni i transdisciplinarni oblik timske suradnje kao glavne modele u pristupu (re)habilitaciji. Činjenica da sve timove povezuje međusobna komunikacija stručnjaka sudionika predstavlja najveću prednost, ali i manu samih pristupa. Potrebno je u istom kontekstu spomenuti i ulogu fizioterapeuta u okviru timske suradnje različitih stručnjaka i unutar različitih modela pristupa, od kojih se kao najčešći koristi interdisciplinarni pristup, a dok se transdisciplinarni smatra kvalitetnijim za dijete/pacijenta iako ga je najteže primijeniti u praksi. S obzirom na područje koje poznaje, može se reći da je fizioterapeut neophodan svakom timu, bez obzira na model suradnje. Od rada s djetetom u različitim postupcima pa sve do informiranja i edukacije ostalih članova tima i razvoja novih planova rada, suradnje i terapije, njegova uloga je neizostavna.