Dijabetes mellitus najrasprostranjeniji je metabolički poremećaj današnjice koji zahvaća podjednako sve populacije i sve dobne skupine. Kronična je i neizlječiva bolest, uzrokovana pomanjkanjem inzulina. Dijeli se na dva tipa: inzulin ovisna šećerna bolest (eng. insulin dependent diabetes mellitus, IDDM) i inzulin neovisnu šećernu bolest. (eng. insulin non-dependent diabetes melitus, NIDDM). Poseban oblik šećerne bolesti je gestacijski dijabetes koji se javlja kod trudnica. Kao posljedica dugotrajne bolesti mogu se razviti različite komplikacije povezane s hipertenzijom (povećanim krvnim tlakom), bubrežnim bolestima, neurološkim tegobama, dislipidemijom. Vrlo bitna značajka u šećernoj bolesti je njena prevencija, posebice kod tipa 2 šećerne bolesti koji je danas i najzastupljeniji. Glavni cilj liječenja šećerne bolesti je održavanje razine šećera u krvi unutar normalnih granica kako bi se spriječila pojava dugotranijih komplikacija. Dijagnoza šećerne bolesti postavlja se laboratorijskim pretragama od kojih je zlatni standard mjerenje koncentracije glukoze u krvi. Ukoliko je uz simptome bolesti razina glukoze u dva mjerenja natašte veća od 7,0 mmol/l radi se o šećernoj bolesti. Kod pojave nekih nejasnih slučajeva radi se i oralni test opterećenja glukozom (oGTT). Za dugoročno praćenje glikemije kod bolesnika sa šećernom bolesti u krvi se određuje glikirani hemoglobin (HbA1c) čija je koncentracija pokazatelj prosječne vrijednosti glukoze u krvi tijekom razdoblja od oko tri mjeseca. Za praćenje i prevenciju nastanka komplikacija šećerne bolesti koriste se i drugi biokemijski biljezi kao što su mjerenje koncentracije albumina u mokraći (mikroalbuminurija), određivanje omjera albumin:kreatinin, mjerenje lipidnog statusa i dr., a istraživanja su usmjerena ka pronalaženju novih još pouzdanijih biljega.