Bolest je nešto što u pravilu uvijek dijete čini razdražljivim i u takvim okolnostima je vjerojatnije da će ispoljiti ponašanja koja možda inače nisu tipična za njega, kao što su napadi bijesa i tjeskoba. Osim na psihu i tijelo, a ovisno o prirodi bolesti, bolest utječe i na razvoj djeteta tako da ga usporava, pa čak i zaustavlja. Hospitalizacija djeteta zasigurno predstavlja jedan od najstresnijih događaja kako za dijete tako i za roditelje. Bilo da se radi o manjem problemu ili ozbiljnoj bolesti, potrebno je i roditeljima i djeci pristupiti na način koji će smanjiti njihovu anksioznost i strah. Roditeljima je u tom trenutku najbolje ponuditi razgovor, za koji će se osigurati dovoljno vremena. Tako roditelji mogu pitati sve što žele i riješiti barem dio straha i nedoumica. Za djecu je najprirodniji i najbolji pristup, onaj kroz igru. Obzirom da je strah od odvajanja zasigurno jedan od najizraženijih strahova kod djece, njime se treba pozabaviti jednakom pažnjom i stručnošću kao i s tjelesnim simptomima. Ljudi koji dolaze u doticaj s najosjetljivijom skupinom, što bolesna djeca svakako i jesu, trebaju biti obučeni za pravilan pristup i način komuniciranja. Pravilno odmjeren razgovor može i kod djece i kod roditelja značajno smanjiti anksioznost koja je nezaobilazno prisutna kod hospitalizacije. U odnosu na povijesna vremena, pristup bolesnoj djeci je uvelike promijenjen, prvenstveno humanizacijom cijelog procesa, uključivanjem roditelja ili skrbnika u tijek liječenja, donošenjem povelja o pravima malih pacijenata, kao i prepoznavanjem njihovih psiholoških potreba, te iskonskom potrebom za igrom. U bolnice su uvedene škole, igraonice i razni drugi animirajući sadržaji. Kod elektivnih prijema, roditelji mogu puno doprinijeti smanjenju stresa tako što kod kuće kroz igru pripreme dijete na hospitalizaciju ili dijagnostički zahvat a medicinske sestre imaju važnu ulogu u igri kada je dijete već hospitalizirano.