Hemoglobin A1c (HbA1c) je u proteklih 30 godina primjene postao “zlatnim standardom” u kliničkom praćenju šećerne bolesti. Dobra kontrola glikemije, izražena kroz koncentraciju HbA1c ≤7%, danas je klinički normativ kroz koji se procjenjuje djelotvornost terapije i rizik pojave komplikacija šećerne bolesti i glavna tema komunikacije između dijabetologa i pacijenata. Međunarodna federacija za kliničku kemiju i laboratorijsku medicinu (IFCC) je 2002. godine objavila referentnu metodu za HbA1c. Zajedno s metodom definiran je analit i proizveden primarni, specifični referentni materijal. Tako se prema zaključcima radnih skupina poput Američkog dijabetološkog društva (ADA), Europskog društva za istraživanj dijabetesa (EASD), Internacionalne federacije dijabetologa (IDF), IFCC, Internacionalnog društva za dijabetes dječje i adolescentne dobi (ISPAD) kao i urednika nekih medicinskih časopisa, treba: 1. mjerenje hemoglobina A1c biti standardizirano u cijelom svijetu, uključujući referentni sustav i sustav izvještavanja 2. referentni sustav IFCC je jedini valjani temelj za standardizaciju mjerenja 3. rezultate hemoglobina A1c u cijelom svijetu izražavati u SI jedinicama (mmol/mol, bez decimalnih mjesta) i jedinica izvedenih iz Nacionalnog glikohemoglobin standardizacionog programa (NGSP), %, jedno decimalno mjesto, korištenjem NGSP-IFCC master-jednadžbe odnosno jedinice kliničke studije ispitivanja kontrole i komplikacija dijabetesa (DCCT) 4.tablice konverzije rezultata hemoglobina A1c iz SI u NGSP jedinice i obrnuto trebaju biti dostupne svima koji su uključenim u zbrinjavanje oboljelih od dijabetesa 5. naziv glikohemoglobina na nalazu treba biti HbA1c, iako se u lokalnim smjernicama i edukacijskim materijalima dozvoljavaju i druge skraćenice (A1c). Harmonizacija određivanja HbA1c ključno je pitanje kako individualne skrbi za bolesnike, tako i evaluacije kliničkih istraživanja. Međutim, njena provedba nužno podrazumijeva kombinaciju analitičkih i kliničkih standarda.