Sažetak | Kronična bolest bubrega s posljedičnim kroničnim zatajivanjem bubrega brzorastući je javnozdravstveni problem, kako u svijetu, tako i u Republici Hrvatskoj. Kronično bubrežno zatajivanje bolest je koja se klinički očituje postupnim gubitkom bubrežne funkcije, a patohistološke promjene uključuju propadanje nefrona i zamjenu funkcionalnog parenhima ožiljkastim tkivom. Tijek same bolesti je progresivan, ali uz ranu dijagnozu potpuno se zatajenje može vremenski znatno odgoditi pomoću hemodijalize, peritonealne dijalize i promjene životnih navika. Kronično zatajivanje bubrega završava potpunim prestankom svih bubrežnih funkcija, a to su filtracijska, metabolička, ekskrecijska i endokrina. Zadnja metoda liječenja bolesnika je transplantacija bubrega. Uz zatajivanje bubrega nastaju i brojni rizici od komorbiditeta drugih organskih sustava, ponajviše kardiovaskularnog i endokrinog. Osobe kojima je postavljena dijagnoza kroničnog zatajenja bubrega odmah su uključene u neku od mogućih vrsta terapija, a najčešće je to hemodijaliza. Medicinska sestra, kao i ostali članovi medicinskog tima, ima ključnu ulogu u edukaciji pacijenata obilježenih ovom dijagnozom. Bitno je objasniti pacijentu sve aspekte i mogućnosti liječenja, kao i potencijalne komplikacije, ne zanemarujući pritom njegovo mentalno zdravlje. Bitno je pružiti mu psihološku potporu, a ujedno educirati i obitelj oboljelog, kako bi se pacijent, ali i njegova obitelj što bolje prilagodila novonastaloj situaciji. Edukacija bolesnika zahtijeva multidisciplinaran pristup, a cilj je pacijentu ponuditi što više informacija i opcija. Poželjno je uključiti pacijenta u neki oblik grupne ili individualne psihoterapije jer je ovakva dijagnoza traumatsko iskustvo koje osim fizičkih može ostaviti teške psihičke posljedice i uzrokovati psihičke poremećaje poput anksioznosti i depresije. |