Sindrom karpalnog kanala je najčešća neuropatija gornjeg ekstremiteta koja zahvaća oko 3% opće odrasle populacije. Smatra se da klinički jedna od deset osoba u nekom trenutku razvije sindrom karpalnog kanala. Sindrom u početku karakteriziraju intermitentne, noćne parestezije i disestezije koji se povećavaju u učestalosti i javljaju se u budnim satima. Nakon toga, gubitak osjeta razvija se zajedno sa slabošću i atrofijom tenarnih mišića kasnije tijekom tijeka bolesti, koji su posljedica opsežne aksonske degeneracije. Prvi pristup trebao bi uključivati edukaciju pacijenta. Promjene navika (npr. ograničenje pokreta zgloba i smanjenje teških radnih aktivnosti) treba smatrati prvim pristupom, a upotreba ergonomski prihvatljivih radnih alata može biti korisna u smanjenju stresa živca medianusa. Laserska terapija može u kratkom roku poboljšati funkciju, simptome i elektrofiziološke mjere. Terapijski ultrazvuk je pristup liječenju zasnovan na hipotezi da će mehanički valovi koji djeluju na tkiva karpalnog kanala (uključujući medijalni živac) smanjiti upalu. Mišićno-koštana manipulacija je bitna komponenta konzervativnog liječenja sindroma karpalnog kanala.