Sažetak | Kožni karcinomi, prvenstveno karcinom bazalnih stanica (bazocelularni) i pločastih stanica (planocelularni) jedni su od najčešćih oblika malignih bolesti današnjice. Pretežno zahvaćaju bijelu populaciju diljem svijeta te su postali veliki zdravstveni problem s obzirom da im je incidencija u konstantnom porastu. Melanom, s druge strane, nije toliko učestali oblik kao nemelanomski kožni karcinomi, ali je njegova pojava povezana sa velikim postotkom smrtnosti. Nastanak raka kože najviše se povezuje sa utjecajem štetnih ultraljubičastih zraka, čemu pridonose genetska predispozicija, određene vrste kožnih oboljenja te djelovanje raznih kemijskih i fizikalnih čimbenika. Liječenje je u većini slučajeva uspješno, ako se promjene na vrijeme opaze i dijagnosticiraju. U tu svrhu, primjenjuju se neke osnovne dermatološke te dopunske dijagnostičke metode. Suvremeni pristup u liječenju kožnih tumora širokog je spektra, a najčešće se odabiru kirurgija i radioterapija. Radioterapijski način liječenja, u odnosu na kirurgiju, zdravstveno je i estetski prihvatljiviji s obzirom da je populacija oboljelih najčešće starije životne dobi. Zahvaljujući tehnološkim naprecima u razvoju radioterapijske opreme, u usporedbi sa nekadašnjima, modernih modaliteta za isporuku terapijskog zračenja ima znatno više. U liječenju karcinoma kože i dalje se upotrebljava terapija kilovoltažnim i megavoltažnim fotonima, terapija elektronima i radionuklidna brahiterapija te relativno novije tehnike; elektronska brahiterapija i volimetrijski modulirana lučna terapija. Terapijsko planiranje neizostavan je proces prije početka izvođenja radioterapije u kojemu radiološki tehnolog, uz onkologa i medicinskog fizičara, ima važnu ulogu. |