Zarazne bolesti su poznate od početka čovječanstva, sukladno o periodu u povijesti, te znanju liječnika su se tretirale i liječile bolesti. Epidemija zarazne bolesti de definira kada je porast oboljelih od zarazne bolesti neuobičajen po broju slučajeva, vremenu i mjestu i zahvaćenom pučanstvu te dolazi do neuobičajenog povećanja broja oboljenja s komplikacijama ili smrtnim ishodom. Iz toga razloga kako bi se zaštitilo pučanstvo od zaraznih bolesti provode se obavezne mjere za sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, a možemo ih podijeliti na: opće mjere, posebne mjere, sigurnosne mjere te ostale mjere. Među četiri najčešćih epidemija u povijesti su: kuga, kolera, lepra i sifilis. Svaka od tih četiri bolesti se je na svoj način proširila te dovela do velikog broja smrtnosti ljudi. Kuga je kroz stoljeća bila naziv za svaku bolest koja je imala visoku smrtnost. Epidemiološki kriterij je prijenos s čovjeka na čovjeka, ili s životinje na čovjeka. Dvije najčešće kuge u povijesti su: Justinijanova kuga 541. godine u Egiptu, te Crna kuga za vrijeme 14. stoljeća koja je bila jedna od najstrašnijih i najsmrtonosnijih epidemija kuge u povijesti. Lepra ili guba je kronična infektivna bolest, koja se prenosi kontaktom, kapljičnim putem. Očituje se oštećenjem kože, povišenom temperaturom, manifestacija bolesti ovisi o imunitetu osobe. Kolera se prvi puta javila u 6. stoljeću u Indiji. Sporadično se javlja kroz cijelu povijest, prenosi se preko ljudi, kontaminiranom vodom, nehigijenskim uvjetima. Brzo se širi u nehigijenskim uvjetima, kolera je i danas problem u mjestima gdje nije riješeno pitanje kontaminirane vode. Sifilis je zarazna bolest koja se prenosi spolnim putem, kontaminiranim predmetom ili putem krvi. Sifilis se širi otkrićem Amerike, stoga je sifilis bolest novog vijeka. Otkrićem penicilina liječi se i sifilis. Pravovremenim otkrivanjem zaraze i otkrivanjem načina prijenosa, adekvatno se može prevenirati i liječiti širenje zaraznih bolesti među populacijom. Provođenje javnozdravstvenih mjera je vrlo važno u prevenciji zaraznih bolesti, još su u povijesti uvodili izolaciju putnika i ograničavanje kretanja. Nakon toga značajne mjere su imunizacije, kemoprofilaksa i specifično liječenje ovisno o uzročniku.