Rak dojke je najčešći tumor kod žena kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Nastaje kada normalne žljezdane stanice dojke promijene svoja svojstva i počnu nekontrolirano rasti, umnožavati se i uništavati okolno zdravo tkivo. Liječenje raka dojke ovisi o stadiju bolesti, njegovoj proširenosti i svojstvima tumora, a može biti lokalno i sistemsko. Etiologija raka dojke nije poznata. Danas se najčešće primjenjuju manji operacijski zahvati, modificirane radikalne mastektomije ili kvandrantektomije, modificirane radikalne mastektomije s trenutnom ili odgođenom rekonstrukcijom režnjevima mišića te mastektomije s poštedom kože i areole. Nakon operacije dojke javljaju se simptomi boli, parestezije, napetosti i zatezanja na mjestu reza, dolazi do smanjenja pokretljivosti ramenog zgloba, smanjenja respiratornog kapaciteta pluća, limfnog edema ruke, lopatice i prsnog koša operirane strane. Suočavanje osobe sa postavljenom dijagnozom, osobi i tretmani liječenja, poput kemoterapije i zračenja dodatno narušavaju kvalitetu života. Takvo liječenje raka dojke mijenja percepciju žene o svom tjelesnom izgledu i samim time utječu na kvalitetu njihovog života. Veliku ulogu u rehabilitaciji pacijentica liječenih s rakom dojke ima fizioterapija i fizioterapeut kao član onkološkog tima. U osnovne ciljeve rehabilitacije spada očuvanje funkcije ramena i ruke na strani operirane dojke, pružanje psihološko-edukativne i socijalne pomoći te obnova vanjskog izgleda. Fizioterapijski proces započinje procjenom pacijenta prema SOAP modelu koji uključuje subjektivni i objektivni pregled te analizu i evaluaciju rezultata. Fizioterapijski postupci koji se primjenjuju u ranoj fazi uključuju aktivnosti koje neko vrijeme pošteđuju područje operativnog reza. Cilj rane fizioterapije je sprječavanja nastanka respiratornih komplikacija i sprječavanja nastanka tromboembolijskih komplikacija u operiranom području. Također, cilj je i poticaj pozicioniranja na krevetu te obavljanje aktivnosti samozbrinjavanja (1).