Sažetak | Smrt i umiranje oduvijek je, kao i pitanje početka života, bila jedna od vodećih tema teološke i filozofske rasprave. Ljudi općenito izbjegavaju pričati o smrti, ona je za njih uvijek negdje daleko. Nerado priznaju svoju tjeskobu i strah od smrti te činjenicu da će i sami jednog dana morati umrijeti. Svatko suočen s prijetnjom smrti mora prijeći put od razmišljanja o sebi kao savršenoj zdravoj osobi do razmišljanja o sebi kao osobi koja bi mogla umrijeti te konačno kao osobi koja će umrijeti. Umrijeti dostojanstvenom smrću, nije samo medicinski problem, on sadrži socijalnu, ekonomsku i pravnu komponentu, uključuje javnost i sve profesije koje su povezane s umirućim osobama. Kod pitanja i rasprava o smrti i umiranju velike su etičke i medicinske dileme problema mehaničkog održavanja života ljudi koji su terminalno oboljeli, transplantacije organa a posebno eutanazije i distanazije. Tako s jedne strane imamo eutanaziju „ milosrdnu, blagu smrt“ sa svim svoji razlozima za i protiv, a s druge strane distanazija koja se svim mogućim sredstvima i načinima bori za život, ma koliko god to bilo neopravdano i besmisleno. Kao odgovor na te dvije krajnosti, pojavila se nova teorija skrbi, koja ističe ljudska prava i naglašava da je važno kada, gdje, na koji način i uz koga osoba umire. Svaki bolesnik je individua, te mora imati zaseban individualan plan zdravstvene njege razumljiv zdravstvenim djelatnicima, bolesniku i njegovoj obitelji. Palijativna skrb podupire holistički pristup gdje u središtu pozornosti bolest, nego cijela osoba sa svim svoji psihološkim, društvenim te duhovnim potrebama. |