Sažetak | Cerebralna paraliza se definira kao skupina poremećaja motoričkih funkcija, pokreta i/ili položaja koji su rezultat neprogresivnih patoloških procesa nezrelog mozga i/ili u razvoju, tj. oštećenja nastala do 25 mjeseci postnatalno. Definicije brojnih autora upućuju na neprogresivnost, sazrijevanje središnjeg živčanog sustava bez obzira na nastalo oštećenje, promjenjivost i podložnost kliničke slike djeteta brojnim čimbenicima te zaostajanje u motoričkom razvoju i funkcioniranju djeteta. Često se popratno javljaju smetnje govora, oštećenje sluha i vida te intelektualna zaostalost, epilepsija i poremećaji percepcije. Učestalost cerebralne paralize u Hrvatskoj je 2-3/1000 živorođene djece. Jedni od najznačajnijih čimbenika rizika su prijevremeno rođenje i niska porođajna težina, genetski čimbenici te hipoksija i ishemije. Cerebralna se paraliza dijeli na tri osnovna tipa: spastični, diskinetski i ataksični. Spastični tip se dijeli na bilateralni i unilateralni, a diskinetski na distoni i koreoatetotični tip. Najučestaliji je spastični i od njega boluje 75% djece. Surveillance of Cerebral Palsy in Europe, SCPE je međunarodna mreža registara cerebralne paralize u svijetu te sadrži 16 registara iz 9 zemalja Europe. Za primarni cilj ima postavljanje središnje baze podataka osoba s cerebralnom paralizom te pristup informacijama i smjernicama za planiranje i provođenje terapijskih intervencija. Klasifikacijski sustavi koji su standardizirani te se provode prilikom procjene su: GMFM i GMFCS, za grubu motoriku te BMFM i MACS.za funkcionalnu procjenu gornjih ekstremiteta. Karakteristike koje su vidljive prilikom procjene za cerebralnu paralizu su hipotonija i usporeni razvoj motorike, asimetrični tonički vratni refleks, simetrični tonički vratni refleks i tonički refleks labirinta te razdražljivost i slabo sisanje. Cerebralna se paraliza dijagnosticira s minimalno četiri godine, a optimalno s pet. Prilikom osmišljavanja fizioterapijske intervencije naglasak se stavlja na terapiju s funkcionalnim ciljem koji će djetetu omogućiti postizanje većeg opsega pokreta i unaprjeđenje sposobnosti usvajanja novih vještina te ispravljanje abnormalnih obrazaca položaja i pokreta koji su posljedica neurološke disfunkcije. Najpoznatije fizioterapijske intervencije su neurorazvojni tretman ili Bobath koncept, Vojta koncept ili terapijski koncept refleksne lokomocije te terapijsko jahanje i Halliwick koncept. Mjera grubih motoričkih funkcija (GMFM-Gross Motor Function Measure) je standardizirani opservacijski instrument koji je osmišljen za djecu s cerebralnom paralizom ili Down sindromom. Sadrži 88 zadataka koji su podijeljeni u pet položaja, tj. mjernih dimenzija. Skraćena verzija GMFM-66 rezultira dobrom pouzdanošću i djelotvornija je u kliničkom istraživanju te jednostavnija u ocjenjivanju i interpretaciji za čije se bodovanje koristi GMAE, Gross Motor Ability Estimator. U ovom radu prepoznata je i opisana važnost standardizirane procjene djece s cerebralnom paralizom s naglaskom na Procjenu grubih motoričkih funkcija GMFM. Ukazana je važnost upotrebe GMFM testa u praksi te su prikazana neka od dosadašnjih suvremenih istraživanja s ovim testom. |