Neurofizioterapija je posebno područje unutar fizioterapijske djelatnosti koje se bavi motoričkim deficitima koji nastaju zbog patoloških oštećenja u središnjem živčanom sustavu (SŽS-u). Brojne strukture unutar SŽS-a su bitne u cjelokupnoj interakciji i kontroli pokreta i održavanju tijela u ravnoteži, te ukoliko i jedna veza u tome lancu puca pokret postaje znatno teži, a balans i ravnoteža postaju poremećeni. Znanstvena otkrića neuroplastičnih fenomena SŽS-a iz temelja su promijenile brojne terapijske pristupe u cjelokupnom fizioterapijskom tretmanu. Sposobnost živčanog sustava da se mijenja pokazuje se kod djece tijekom razvoja neuronskih krugova, a u mozgu odraslih, tijekom učenja novih vještina, uspostavljanja novih sjećanja i odgovaranja na ozljede tijekom života. Posturalna kontrola karakterizirana je kao posturalna stabilnost, odnosno sposobnost održavanja željene posturalne orijentacije, bilo u mirovanju ili tijekom kretanja, kao odgovor na poremećaje nastale iz unutarnjih ili vanjskih izvora. Motoričko učenje je pojam koji uključuje motoričku prilagodbu, stjecanje vještina i donošenje odluka. Neka od oštećenja živčanog sustava su: ozljeda kralježnične moždine, moždani udar i multipla skleroza. Kvalitetnom procjenom i analizom pacijenta te, uz pomoć cijelog tima, određivanje ciljeva moguće je planirati intervenciju. Za svaku bolest ili oštećenje i za svakog pacijenta potreban je individualan plan fizioterapijske intervencije, a uspostavom posturalne kontrole i motoričkim učenjem, koji se temelji na neuroplastičnosti nakon ozljede u okviru fizioterapijske intervencije, mogu se postići realno postavljeni ciljevi. Nekoliko koncepata i tehnika se koriste u neurofizioterapiji, ali najbitniji su oni koncepti koji koriste principe motoričkog učenja. Tu se posebno ističu Bobath koncept i Constraint induced movement therapy (CIMT), i u novije vrijeme robotika.