Rascjepi usne i nepca su po učestalosti jedna od najčešćih kongenitalnih kraniofacijalnih malformacija. Rascjepi su većini ljudi poznatiji pod nazivom „zečja usna“ kod rascjepa usne, a „vučje ždrijelo“ kod rascjepa nepca. Prema raznim statistikama, učestalost rascjepa usne i nepca je oko 1:700 novorođene djece u RH, no zbog različitih metoda dobivanja podataka, točnu incidenciju je teško odrediti sa sigurnošću. Etiologija rascjepa je raznovrsna i uključuje brojne okolišne i genetske čimbenike nastanka. Rascjepi nastaju u prva tri mjeseca intrauterinog života kada se oblikuje lice i usna šupljina. Rascjepi mogu zahvatiti usnu i nepce samostalno ili kombinirano uz deformitet nosa. Pravovremeno liječenje od velike je važnosti jer je postupak liječenja dugotrajan proces, praktički do završetka djetetova rasta i razvoja. Liječenje je individualno i pristupa mu se multidisciplinarnim pristupom. Timsko liječenje najviše koristi djetetu s ovom malformacijom, a u njega su uključeni: neonatolog, maksilofacijalni kirurg, pedijatar, anesteziolog, ortodont, stomatolog, logoped, otorinolaringolog, socijalni radnik, psiholog te medicinske sestre uz maksimalnu suradnju roditelja. Liječenje rascjepa usne i nepca je specifično jer se odnosi na izgled, disanje, govor, žvakanje, gutanje i sluh djeteta. Kirurški postupci korekcije rascjepa usne uključuju metode ravne linije, metode geometrijskih linija (trokutaste ili četvrtaste) te metode kliznih i rotacijskih režnjeva, od kojih je najpoznatija Millardova tehnika oblikovanja usne. Optimalno vrijeme za kirurško liječenje rascjepa usne je dob djeteta od 3 do 6 mjeseci kada je dijete u optimalnoj kondiciji za operacijski zahvat, a također je i dovoljno rano za nesmetani daljnji razvoj struktura lica te funkcija hranjenja i govora. Optimalno vrijeme za početak korekcija nepca je individualno, no u praksi je dijete sa 6 mjeseci spremno za operaciju mekog nepca, a sa 2 godine za operaciju oblikovanja tvrdog nepca. Tijekom liječenja je vrlo važno roditeljima pružiti psihosocijalnu podršku te ih upoznati sa svim postupcima liječenja, kako bi što ranije shvatili važnost i kompleksnost samog liječenja rascjepa usne i nepca. Osim važnosti kirurškog liječenja, veliku ulogu u procesu liječenja imaju logoped, maksilofacijalni kirurg i medicinske sestre koji roditelje educiraju o pravilnom hranjenju prije i nakon operacijskih zahvata, ali i o preduvjetima bitnim za početak kirurškog liječenja. Važnost ranog uključivanja logopeda i otorinolaringologa u liječenje rascjepa uvelike smanjuje poteškoće govora i sluha. Otorinolaringolog sudjeluje u postavljanju ventilacijskih ili aerizacijskih cjevčica kod djece sa čestim upalama srednjeg uha zbog disfunkcije Eustahijeve tube. Potpuno izlječenje djece s ovom malformacijom podrazumijeva oblikovanje usne i nepca, uspostavljanje normalne funkcije govora, zubnog statusa, sluha te cjelokupne psihosocijalne integracije.