Reumatske bolesti su grupa bolesti kod kojih prvenstveno dolazi do oštećenja i ograničene funkcije zglobova i okolnih struktura. Riječ je o velikoj grupi bolesti, prepoznato ih je preko 100 vrsta, različitih uzroka koje su najčešće progresivne. Etiologija im je nepoznata. Imaju nekoliko zajedničkih simptoma kao što su: bol, jutarnja ukočenost zglobova, deformiteti zahvaćenih zglobova. Od zglobova su najčešće zahvaćeni mali zglobovi šake, ramena, koljena i gležnjevi. Fizioterapija je vrlo bitna za održavanje funkcionalne sposobnosti pacijenta, te sprječavanje atrofije mišića uslijed neaktivnosti i bolesti. Od velike je važnosti rano postaviti dijagnozu bolesti, kako bi se pravovremeno moglo započeti s prevencijom. Ranim otkrivanjem bolesti možemo usporiti progresiju bolesti, spriječiti teške deformacije zglobova, poboljšati mišićnu snagu i održati ili povećati opseg pokreta pacijenta kako bi mu time osigurali bolju funkcionalnu sposobnost, te samim time poboljšali kvalitetu života. Edukacija pacijenta je esencijalna te aditivna intervencija u skrbi pacijenata s reumatskim bolestima. Edukacija bolesnika sastavni je dio liječenja reumatskih bolesti jer oboljelu osobu upoznajemo s bolešću i prikazujemo mogućnosti liječenja same bolesti. Uloga fizioterapeuta je da profesionalnim pristupom osigura da su pacijentima dostupne adekvatne informacije o sadržaju i izboru mogućih terapeutskih postupaka. Osim uvida u vlastitu bolest, pacijent kroz edukaciju spoznaje značaj fizikalne terapije i rehabilitacije, korištenje pomagala, raspored vježbi te tehnike zaštite zglobova tijekom svakodnevnog života. Edukacija podrazumijeva i učenje obavljanja svakodnevnih aktivnosti na što djelotvorniji i učinkovitiji način. Program edukacije se kombinira s drugim oblicima terapije i provodi se na bolničkim odjelima i u centrima za rehabilitaciju. Edukacija se odnosi na pacijenta, ali i na njegovu obitelj te ostale osobe koje su značajne pacijentu, a sudjeluju u rehabilitaciji. Cilj edukacije pacijenata nadilazi klasičan prijenos informacija, tj. cilj je izazvati određeno ponašanje, reakcije te usmjerenost. U svakom slučaju, postupak mora biti planiran i orijentiran prema postizanju cilja. Prilikom toga, potrebno je koristiti teoretske modele i psihoedukacijski pristup kako bi se pacijenta osposobilo da preuzme odgovornost nad vlastitom bolešću.