Eterična ulja su prirodne koncentirane tekućine koje sadrže smjesu hlapivih spojeva nastalih kao sekundarni metaboliti aromatičnih biljaka. Razlikuju se prema karakterističnim mirisima, kemijskom sastavu, metodi dobivanja i uporabi. Najzastupljeniji spojevi koje nalazimo u eteričnim uljima su terpeni od kojih u sastav eteričnih ulja ulaze samo monoterpeni, seskviterpeni, diterpeni i triterpeni. Uz njih, postoje i fenilpropanski spojevi i njihovi derivati te se mogu naći lančasti ugljikovodici ili rjeđe spojevi koji sadrže atome dušika ili sumpora. Biljna sirovina iz koje dobivamo ulje može biti kora, korijenje, rizomi, lukovica, stabljika, list, latica ili plod, a odabire se prema količini i koncentraciji esencijalnog ulja koje sadrži. Sukladno tome, bira se metoda izolacije. Eterična ulja definira su kao proizvodi dobiveni tehnikama hidrodestilacije ili hladnim prešanjem. Tehnika dobivanja ovisi i o fizikalnim i kemijskim svojstvima komponenata eteričnog ulja jer metode dobivanja ne smiju mijenjati kemijski sastav. Na sastav također mogu utjecati genetski, okolišni i fiziološki čimbenici čime nastaju različiti kemotipi. Kemotip opisuje podvrste biljaka s istim morfološikim karakteristikama, koje sintetiziraju različite količine komponenata u svojim esencijalnim uljima. Eterična ulja pokazuju brojne biološke aktivnosti kao što je antimikrobno, antibakterijsko, antivirusno, antikancerogeno, antifungalno, antioksidativno, insekticidno i protuupalno djelovanje. Najbrojnija primjena im je u prehrambenoj, kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji. ISO/TC 54 je normativ koji daje standardne analitičke metode za kontrolu kvalitete i specifikacije za esencijalna ulja. U većini slučajeva bioaktivnost određenog esencijalnog ulja određena je s njegovom jednom ili dvije glavne komponente. Na primjeru eteričnog ulja obične mirte (Myrtus communis) dan je pregled karakterističnih svojstava, kemijskog sastava, izolacije, biološke aktivnosti i kliničke upotrebe.