Problem smrti i umiranja prisutan je u brojnim djelima, a predmet je i mnogih znanstvenih istraživanja. Ljudi od pamtivijeka pokušavaju razumjeti smrt i ono što dolazi nakon nje, posvećivali su joj slike, pisana i usmena djela koja su se prenosila na daljnje generacije stvarajući temelje i okvire misli i spoznaja o smrti. Biološki je smrt gotovo jasna i nije tajna da sve što se rodi treba i umrijeti te sve što započne, jednom mora i završiti, no smrt i umiranje, kraj kao takav, emocionalno su neprihvatljivi i ljudi se teško suočavaju sa spoznajom da se njima ili njima bliskim osobama bliži kraj. Smrt označava ograničenost života, spoznaju da ništa nije vječno i da život nastavlja svojim tokom i nakon nas. Suočiti se sa smrću je današnjem čovjeku iznimno psihički zahtjevno, zato koristi brojne mehanizme kojima želi umanjiti strah, osjećaj bespomoćnosti i ograničenosti i na neki način pobjeći od smrti. Bori se svim načinima pronaći formulu za vječnost i besmrtnost. U susretu sa smrću služimo se brojnim mehanizmima kojima se pokušavamo obraniti od negacije, identifikacije, introjekcije i drugog. (1) S obzirom da se zdravstveni djelatnici vrlo često susreću sa smrću, edukacija na temu suočavanja sa smrću iznimno je važna i neophodna kako bi olakšali prihvaćanje smrti umirućim pacijentima, članovima njihove obitelji, ali i kako bi osnažili i zaštitili sami sebe u suočavanju s takvim situacijama.